Page 159 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 159
Kad sam izišla iz sobe, još mi nije bilo jasno što želi, zašto, mogu
li ispuniti bilo koji od njegovih uvjeta. Ako je htio nagodbu, trebalo
bi odrediti uvjete. A to, dakako, nije učinio. Mislila sam da se
možda igra mačke i miša, ali sada mislim da njegovi razlozi i želje
nisu jasni ni njemu. Još nisu dostigli razinu riječi.
* * *
Druga je večer počela na isti način kao i prva. Prišla sam k
zatvorenim vratima, pokucala, čula »naprijed«. Zatim su uslijedile
dvije partije slagaljke s glatkim svijetlosmeđim kockicama. Skvrčen,
kvare, čarobnjaštvo, četvrtast, upotrijebila sam sve stare trikove s
konsonantima, kojih sam se mogla dosjetiti. Pritom sam se vraški
namučila. Činilo mi se da se služim jezikom koji sam nekada znala,
ali ga gotovo zaboravila, jezikom povezanim s običajima što su
davno nestali s lica zemlje: cafe au lait, za stolom na terasi, i
brioche, absinthe u visokoj čaši ili račići u rogu obilja od novina;
stvari o kojima sam nekada čitala, ali ih nikada nisam vidjela. To je
kao da pokušava hodati bez štaka, poput onih izvještačenih prizora
u starim televizijskim filmovima. Ti to možeš. Znam da možeš. Sve
mi je plivalo pred očima, a misli su mi posrtale između suglasnika i
klizile preko jajolikih samoglasnika kao preko oblutaka.
Zapovjednik bi strpljivo čekao dok sam oklijevala, ili ga pitala
kako se nešto točno piše. Uvijek možemo provjeriti u rječniku,
rekao je. Rekao je možemo. Prvi put, shvatila sam, pustio je mene
da pobijedim.
Te noći očekivala sam da će sve biti isto, uključujući i poljubac
za laku noć. No, kad smo završili drugu partiju, zavalio se u
naslonjač. Laktove je smjestio na rukohvate, skupio ruke dotičući
jagodice prstiju, pa me pogledao. Imam za tebe mali dar, rekao je.
Nasmiješio se. Zatim je otvorio gornju ladicu pisaćeg stola i nešto
izvadio. Držao ga je trenutak-dva između palca i kažiprsta, prilično
nehajno, kao da razmišlja bi li mi ga dao ili ne bi. Premda sam sa
svog mjesta vidjela da je okrenut naopako, odmah sam ga