Page 159 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 159

Kad sam izišla iz sobe, još mi nije bilo jasno što želi, zašto, mogu

             li ispuniti bilo koji od njegovih uvjeta. Ako je htio nagodbu, trebalo
             bi  odrediti  uvjete.  A  to,  dakako,  nije  učinio.  Mislila  sam  da  se
             možda igra mačke i miša, ali sada mislim da njegovi razlozi i želje

             nisu jasni ni njemu. Još nisu dostigli razinu riječi.


                                                           * * *


                  Druga  je  večer  počela  na  isti  način  kao  i  prva.  Prišla  sam  k
             zatvorenim vratima, pokucala, čula »naprijed«. Zatim su uslijedile

             dvije partije slagaljke s glatkim svijetlosmeđim kockicama. Skvrčen,
             kvare, čarobnjaštvo, četvrtast, upotrijebila sam sve stare trikove s

             konsonantima, kojih sam se mogla dosjetiti. Pritom sam se vraški
             namučila. Činilo mi se da se služim jezikom koji sam nekada znala,

             ali  ga  gotovo  zaboravila,  jezikom  povezanim  s  običajima  što  su
             davno  nestali  s  lica  zemlje:  cafe  au  lait,  za  stolom  na  terasi,  i
             brioche,  absinthe  u  visokoj  čaši  ili  račići  u  rogu  obilja  od  novina;

             stvari o kojima sam nekada čitala, ali ih nikada nisam vidjela. To je
             kao da pokušava hodati bez štaka, poput onih izvještačenih prizora

             u starim televizijskim filmovima. Ti to možeš. Znam da možeš. Sve
             mi je plivalo pred očima, a misli su mi posrtale između suglasnika i
             klizile preko jajolikih samoglasnika kao preko oblutaka.

                  Zapovjednik bi strpljivo čekao dok sam oklijevala, ili ga pitala
             kako  se  nešto  točno  piše.  Uvijek  možemo  provjeriti  u  rječniku,

             rekao je. Rekao je možemo. Prvi put, shvatila sam, pustio je mene
             da pobijedim.

                  Te noći očekivala sam da će sve biti isto, uključujući i poljubac
             za  laku  noć.  No,  kad  smo  završili  drugu  partiju,  zavalio  se  u

             naslonjač. Laktove je smjestio na rukohvate, skupio ruke dotičući
             jagodice prstiju, pa me pogledao. Imam za tebe mali dar, rekao je.
             Nasmiješio se. Zatim je otvorio gornju ladicu pisaćeg stola i nešto

             izvadio. Držao ga je trenutak-dva između palca i kažiprsta, prilično
             nehajno, kao da razmišlja bi li mi ga dao ili ne bi. Premda sam sa

             svog  mjesta  vidjela  da  je  okrenut  naopako,  odmah  sam  ga
   154   155   156   157   158   159   160   161   162   163   164