Page 161 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

glavni tabu, zašto bih sada oklijevala pred drugim, ne toliko

važnim? Ili još jednim, pa još jednim; tko zna gdje je svemu kraj?
Tabui su se rasplinjavali iza tih vrata.
Uzela sam časopis od njega i okrenula ga na pravu stranu. Evo

ih opet, tih slika iz djetinjstva: smione, samouvjerena koraka,
samosvjesne, ruke raskriljene kao da svojataju svemir, noge

raširene, stopala čvrsto usađena u zemlju. Bilo je nečeg
renesansnog u toj pozi, ali mislila sam na prinčeve, ne na

nafrizirane i kovrčave djeve. Te otvorene oči, osjenčane šminkom,
da, ali poput očiju mačke usredotočene na napad. Nije bilo ničeg

preplašenog, ničeg zavisnog u njima, u tim pelerinama i grubim
tvidovima, tim čizmama do koljena. Bile su pravi gusari, te žene, sa
svojim ženskim aktovkama za plijen i s konjskim, gramzivim

zubima.
Osjetila sam kako me Zapovjednik gleda dok sam okretala

stranice. Znala sam da činim nešto što ne bih smjela i da on uživa
promatrajući me. Trebala sam se osjetiti zlom; u očima Tetke Lydie

bila sam zla. Ali, ja se nisam osjećala zlom, već prije zločestom. što li
će mi dati nakon toga? Haltere?

Zašto to imate? upitala sam ga.
Neki od nas, rekao je, još cijene stare stvari.
Ali, ovo je trebalo biti spaljeno, rekla sam. Sve te premetačine

od kuće do kuće, lomače…
Što je opasno u rukama mase, rekao je, možda ironično, a

možda i ne, sigurno je u rukama onih čije su pobude…
Čiste, rekla sam.
Potvrdio je ozbiljno glavom. Tko zna da li je tako i mislio.

Ali, zašto mi ga pokazujete? rekla sam, a zatim postala sama
sebi glupom. Što bi uopće mogao odgovoriti? Da se zabavlja na moj

račun? Nedvojbeno je znao kakvu mi bol zadaje podsjećajući me na
prijašnje doba.

Nisam očekivala takav odgovor: Kome drugom da ga pokažem?
rekao je, a zatim se ponovno pojavila, ta tuga.