Page 160 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

prepoznala. Nekada su takve stvari bile posve uobičajene. Bio je to

časopis, ženski časopis sudeći po slici manekenke na sjajnom
papiru, natapirane kose, vrata omotana šalom, našminkanih usta;
jesenska moda. Mislila sam da su sve te časopise uništili, ali jedan

je bio tu, sačuvan, u privatnoj radnoj sobi jednog Zapovjednika, u
kojoj bi mu se najmanje nadali. Gledao je u manekenku, u

fotografiju okrenutu naopačke, i još se smiješio, tim svojim sjetnim
smiješkom. Gledao ju je kao da promatra neku skoro izumrlu

životinju u zoološkom vrtu.
Netremice sam gledala časopis, dok je on njime mahao ispred

mene kao mamcem, i žudjela za njim. Žudjela snagom od koje su
me zaboljele jagodice prstiju. U isto vrijeme smatrala sam tu svoju
žudnju banalnom i apsurdnom, jer nekada baš nisam mnogo držala

do takvih časopisa. Čitala sam ih u zubarskim čekaonicama,
ponekad u avionima; nosila ih sa sobom u hotelske sobe da bih

ispunila vrijeme čekajući Lukea. Prelistavala sam ih i odbacivala, jer
za drugo i nisu bili, i za dan-dva ne bih se više ni sjećala što sam u

njima nalazila.
Ali sada sam se sjetila. U njima sam nalazila obećanja

preobrazbe; nudili su beskrajan niz mogućnosti koji se produžavao
poput odraza u dva zrcala postavljena sučelice, i nastavljao se,
kopija za kopijom, unedogled. Nudili su avanturu za avanturom,

garderobu za garderobom, poboljšanje za poboljšanjem, muškarca
za muškarcem. Nudili su pomlađivanje, svladavanje i nadilaženje

boli, beskrajnu ljubav. Zapravo su obećavali besmrtnost.
Eto, što je držao i ne znajući sve to. Stranice su mu klizile preko
palca. Osjetila sam kako se priginjem.

Star je, rekao je, kolekcionarski primjerak, moglo bi se reći. Iz
sedamdesetih, mislim Vogue. Izgovorio je to ime kao da govori o

poznatom vinu. Mislio sam da bi ga rado pogledala.
Oklijevala sam. Možda me iskušava, da vidi dokle su me stvarno

indoktrinirali. Nije dopušteno, rekla sam.
Ovdje jest, rekao je mirno. Shvatila sam. Kad sam već povrijedila