Page 162 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Da li da nastavim? razmišljala sam. Nisam ga htjela požurivati,

previše, prejako. Znala sam da mu nisam prijeko potrebna. Ipak
sam ga upitala, preblago, A svojoj ženi?
Kao da se zamislio. Ne, rekao je. Ne bi razumjela. U svakom

slučaju, ona neće više sa mnom previše razgovarati. U posljednje
vrijeme nemamo mnogo zajedničkog.

Znači, tako je to bilo, izjasnio se: njegova ga žena nije razumjela.
Znači, zato sam bila tu. Uvijek isto. I suviše banalno da bi bilo

istinito.

* * *

Treće noći zamolila sam ga losion za ruke, nisam htjela ostaviti
dojam prosjačenja, ali sam htjela ono što sam mogla dobiti.

Što? rekao je, uljudno kao uvijek. Ja sam bila s jedne, a on s
druge strane stola. Nije me doticao, osim pri onom obaveznom
poljupcu. Nije bilo nikakva pipanja, ni dahtanja, ništa od toga; bilo

bi neumjesno i s njegove i s moje strane.
Losion za ruke, rekla sam. Ili losion za lice. Naša se koža brzo

suši. Ne znam zašto, ali rekla sam naša umjesto moja. Rado bih ga
bila zamolila i ulje za kupanje, u onim malim šarenim kuglicama što
ste ih nekad mogli kupiti, za mene je ono bilo prava čarolija koju je

majka držala u kupaonici, u okruglim staklenim bocama. No, mislila
sam da možda neće znati što je to. Osim toga, vjerojatno ga više i ne

proizvode.
Suši? rekao je Zapovjednik kao da mu to dosad još nije palo na

um. Čime se služite umjesto toga?
Služimo se maslacem, rekla sam. Kad ga dobijemo. Ili

margarinom. Uglavnom margarinom.
Maslacem, rekao je zamišljeno. Vrlo pametno. Maslacem.
Nasmijao se.

Bila bih ga najradije pljusnula.
Mislim da bih ti ga mogao malo nabaviti, rekao je kao da

udovoljava želji djeteta za žvakom. No, ona bi ga mogla nanjušiti