Page 163 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

na tebi. Pitala sam se potječe li njegova strepnja od ranijeg

iskustva. Davnog iskustva: ruž na ovratniku, parfem na
manšetama, scena kasno u noći, u kuhinji ili spavaćoj sobi.
Muškarac koji tako nešto nije doživio, ne bi o tome razmišljao.

Naravno, ako nije lukaviji no što izgleda.
Pripazit ću, rekla sam. Osim toga, ona mi se nikada ne

približava.
Ponekad se približava, rekao je.

Poniknula sam. Zaboravila sam. Osjetila sam kako me oblijeva
crvenilo. Neću se mazati tih večeri, rekla sam.

Četvrte večeri dao mi je losion za ruke, u plastičnoj bočici bez
naljepnice. Nije bio dobre kvalitete, mirisao je malo na biljno ulje.
Ðurđica je bila rezervirana za Serenu Joy. Možda je to bilo sredstvo

što su ga koristili u bolnicama, za dekubituse. Ipak sam mu
zahvalila.

Na žalost, rekla sam, nemam ga gdje držati.
U svojoj sobi, rekao je, kao da je to očito.

Mogli bi ga naći, rekla sam. Netko bi ga mogao naći.
Zašto? upitao je kao da doista ne zna. Možda i nije znao. Već je

nekoliko puta pokazao kako zaista nema pojma o stvarnim
uvjetima u kojima živimo.
Pretražuju, rekla sam. Pretražuju sve naše sobe.

A što traže? upitao je.
Mislim da sam u tom trenutku izgubila vlast nad sobom, malo.

Žilete, rekla sam. Knjige, tekstove, robu sa crne burze. Sve što ne
smijemo imati. Isuse Kriste, vi biste morali znati. Nisam uspjela
obuzdati srdžbu, mada sam se trudila, ali nije ni trepnuo.

Onda ćeš ga morati držati ovdje, rekao je.
Poslušala sam ga.

Promatrao me kako ga pažljivo razmazujem po rukama, pa
licem, gledajući me poput optuženika. Htjela sam mu okrenuti leđa

- kao da je sa mnom u kupaonici - ali se nisam usudila.
Za njega sam, moram to upamtiti, samo hir.