Page 169 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

sladoledom u prekrasnim bojama, blijedonarančastim,

blijedozelenim, blijedoružičastim, pa bih joj čitala imena tako da
može izabrati. Ne bi birala po imenu, nego po boji. Njezine su
haljinice i odijelca bili također tih boja. Pastelnih poput sladoleda.

Jimmie, eto kako su ga zvali.

* * *

Glenovoj i meni sada je ugodnije kad smo zajedno, navikle smo
se jedna na drugu. Sijamske blizanke. Više ne pazimo toliko na

formalnosti kada se pozdravljamo; smiješimo se i krećemo, u
tandemu, ležerno putujući svakidašnjom kolotečinom. Tu i tamo

mijenjamo rutu; nitko ne prigovara, sve dok se krećemo unutar
dopuštenih granica. Štakor se smije slobodno kretati u labirintu sve

dotle dok u njemu i ostane.
Već smo bile u dućanima i u crkvi; sada smo pokraj Zida. Danas
nema ničega na njemu, zbog muha i smrada ljeti ne ostavljaju

leševe da vise dugo kao zimi. Nekada je ovo bila zemlja sprejeva za
zrak, s mirisom crnogorice i cvijeća, i ljudi su zadržali sklonost

prema tim stvarima; osobito Zapovjednici koji propovijedaju
čistoću u svemu.
»Imaš li sve s popisa?« obraća mi se Glenova, premda zna da

imam. Naši popisi nisu nikada dugi. U posljednje je vrijeme nekako
živahnija, vedrija. Često mi se i prva obraća.

»Imam« kažem.
»Pođimo okolo« kaže ona. Misli dolje, prema rijeci. Neko

vrijeme nismo išle tim putem.
»Dobro« odgovaram. Ipak se ne okrećem odmah, već ostajem

stajati gdje jesam i bacam posljednji pogled na Zid. Na crvene
opeke, reflektore, bodljikavu žicu, kuke. Ovako prazan, Zid je čak
zloslutniji. Kad netko visi na njemu, barem znaš što te najgore

može zadesiti. No, i prazan se doima silnim, poput oluje što
nadolazi. Kad vidim tijela, stvarna tijela, kad po veličini i obliku

mogu pogoditi da nitko od njih nije Luke, onda vjerujem da je još