Page 173 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Hodamo spuštenih glava, kao obično. Tako sam uzbuđena da

jedva dišem, ali držim ravnomjeran tempo. Više nego ikada, sada
moram paziti da ne privučeni pažnju.
»Mislila sam da si prava vjernica« kaže Glenova.

»A ja sam mislila da si ti« kažem.
»Uvijek si bila tako odurno pobožna.«

»Kao da ti nisi« odgovaram. Htjela bih se smijati, vikati, čvrsto
je zagrliti.

»Možeš se pridružiti nama« ka e.
»Nama?« kažem. Znači postoji nama, postoji mi. Znala sam.

»Nisi valjda mislila da sam jedina« kaže.
Nisam to ni mislila. Pada mi na um da je ona možda uhoda,
špijunka, koju su mi podmetnuli da me namami u stupicu; ovdje se

tako lovi. No, ne vjerujem; nada navire u meni, kao što sok navire u
drvo, krv u ranu. Probile smo led.

Želim je pitati da li je vidjela Moiru, da li itko može doznati što
se dogodilo Lukeu, mojem djetetu, pa i majci, ali nemam mnogo

vremena; prebrzo stižemo na ugao glavne ulice, onaj prije prve
kontrolne rampe. Bit će previše ljudi.

»Nikome ni riječi« upozorava me Glenova, premda to nije
potrebno. »Ni u kojem slučaju.«
»Neću, naravno« kažem. Kome bih pričala?

* * *

Šutke hodamo glavnom ulicom, mimo Ljiljana, mimo Svemesa.

Danas poslije podne ima više ljudi na pločnicima nego obično;
zacijelo ih je lijepo vrijeme izmamilo van. Žene u zelenim, plavim,

crvenim prugama; muškarci, neki u uniformi, neki u civilu. Boravak
na suncu je besplatan, još se može uživati u njemu. Premda više
nema sunčanja, ne na javnom mjestu.

Ima više automobila, Vihora sa službenim šoferima i putnicima
na mekim pojastučenim sjedalima, i običnijih automobila s

običnijim vozačima.