Page 168 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

27

Hodam ulicom s Glenovom. Ljeto je, toplo je i vlažno; nekada je
to bilo vrijeme za ljetne haljine i sandale. U našim su košarama
jagode - sada je sezona jagoda, pa ćemo ih jesti i jesti sve dok nam

se ne smuči od njih - i riba zamotana u papir. Nabavile smo ih u
trgovini Hljebovi i ribe; i pred njom visi drveni znak, riba sa

smiješkom i trepavicama. Ipak, u njoj se ne prodaje kruh. U većini
domaćinstava peku ga sami, a osušene roščiće i smežurane u tipke

možete dobiti u Kruhu svagdanjem, ako vam ponestanu. Hljebovi i
ribe nisu skoro nikada otvoreni. Čemu otvarati ako nemaš što

prodati? Morski ribolov odumro je prije nekoliko godina; ono malo
riba dolazi iz ribnjaka, i imaju okus po mulju. Na vijestima kažu da
se priobalna područja »odmaraju«. Sjećam se lista i bakalara,

sabljarke, jakovskih kapica, tune; jastoga, punjenih i pečenih,
lososa, debelih i ružičastih, u odrescima na žaru. Zar su svi izumrli,

poput kitova? Saznala sam te glasine bezglasnom usmenom
predajom, jedva zamjetnim pokretom usana, dok smo stajale vani u

redu i čekale da se prodavaonica otvori, primamljene slikom sočnih
bijelih filea u izlogu. Stavljaju sliku u izlog kad nešto imaju,

uklanjaju je kad nemaju ništa. Jezik znakova.
Danas Glenova i ja hodamo polako; vruće nam je u dugim
haljinama, ispod pazuha smo mokre, umorne smo. Barem ne

nosimo rukavice po toj vrućini. Nekada se ovdje prodavao sladoled,
negdje u ovom bloku. Ne mogu se sjetiti imena prodavaonice. Sve

se tako brzo mijenja, zgrade se ruše ili preuređuju, teško je sačuvati
u glavi njihov nekadašnji izgled. Mogli ste dobiti duplu porciju, a

odozgo bi vam, po želji, sladoled posuli čokoladom. Taj su posip
nazivali muškim imenom. Johnnie? Jackie? Ne mogu se sjetiti.

Odlazili smo tamo kad je ona bila mala, i ja bih je digla da kroz
staklo vidi dio tezge na kojoj su bile izložene goleme posude sa