Page 171 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Izlog Duševnih svitaka je od armiranog stakla. Iza njega su

printeri, niz za nizom; ti su strojevi poznati kao Sveti valjci, ali samo
među nama, to je pogrdan naziv, možda zato što podsjeća na
valjanje pentekostalista u vjerskom transu. Strojevi ispisuju

molitve, svitak za svitkom, molitve beskonačno izlaze. Naručuju ih
kompjufonom, slučajno sam čula Zapovjednikovu Suprugu kako ih

naručuje. Naručivanje molitvi kod Duševnih svitaka znak je
pobožnosti i privrženosti režimu, pa ih stoga Supruge

Zapovjednika, naravno, vrlo često naručuju. Time pomažu svojim
muževima u karijeri.

Ima pet različitih molitvi: za zdravlje, obilje, smrt, porod, grijeh.
Odabere jednu, otipkaš broj, zatim otipkaš svoj broj, tako da mogu
teretiti tvoj račun, pa otipkaš neki broj, prema tome koliko puta

želiš da se molitva ponovi.
Strojevi govore dok ispisuju molitve; ako želiž, možeš ući i

slušati ih, te bezlične metalne glasove, kako neprekidno ponavljaju
jednu te istu stvar. Čim ispisu i izgovore molitve, papir se vraća

kroz drugi prorez i odlazi na preradu u novi papir. U zgradi nema
ljudi; strojevi rade sami. Izvana ne možeš čuti glasove; samo

mrmljanje, brujanje, poput pobožnog mnoštva na koljenima. Na
svakom stroju naslikano je sa strane zlatno oko između dva mala
zlatna krila.

Nastojim se sjetiti što se tu prodavalo prije no što su taj dućan
preuredili u Duševne svitke. Žensko rublje, čini mi se. Ružičaste i

srebrnaste kutije, hulahupke u boji, čipkasti grudnjaci, svileni
šalovi? Nešto čega više nema.
Glenova i ja stojimo ispred Duševnih svitaka, gledajući kroz

armirano staklo, promatrajući molitve kako naviru iz strojeva i
nestaju kroz prorez, vraćajući se u carstvo neizgovorene riječi. A

tada skrećem pogled. Ne vidim strojeve, nego Glenovu, njezin
odraz u staklu izloga. Gleda ravno u mene.

Možemo gledati jedna drugoj u oči. Prvi put vidim njezine oči,
izravno, mirno, ne postrance. Lice joj je ovalno, ružičasto, obrazi su