Page 170 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

živ.

Ne znam zašto očekujem da će se on pojaviti na Zidu. Ima
stotine drugih mjesta na kojima su ga mogli ubiti. No, ne mogu se
otresti pomisli da je on unutra, baš u ovom trenutku, iza

bezizražajnih crvenih opeka.
Pokušavam zamisliti u kojoj je zgradi. Sjećam se zgrada unutar

Zida; nekada smo ondje slobodno hodali, kad je ondje bilo
sveučilište. I sada povremeno ulazimo unutra, na ženska

spašavanja. Većina je zgrada također od crvene opeke; neke imaju
nadsvođene ulaze, nalik na romaničke, iz devetnaestog stoljeća.

Više ne smijemo u zgrade; ali, tko bi i htio ući? Te zgrade pripadaju
Očima.
Možda je on u Biblioteci. Negdje u podrumu. U skladištu knjiga.

Biblioteka je nalik na hram. Dugo bijelo stubište vodi do niza
vrata. Zatim, unutra, još jedno bijelo stubište što vodi gore. S jedne

i druge strane, na zidu, smješteni su anđeli. Tu su i muškarci koji se
bore, ili se spremaju na okršaj, izgledaju čisti i plemeniti, ne prljavi i

zakrvavljeni i smrdljivi kakvi su nedvojbeno bili. Pobjeda je s jedne
strane unutarnjeg ulaza, vodi ih i hrabri, dok je s druge strane

Smrt. To je freska u čast nekakva rata. Muškarci na strani Smrti još
su živi. Odlaze u nebo. Smrt je prekrasna žena, krilata, i jedna joj je
dojka gotovo gola, ili je to Pobjeda? Ne mogu se sjetiti.

Nisu valjda to uništili.

* * *

Okrećemo leđa Zidu, krećemo lijevo. Tu je i nekoliko praznih
dućana, njihovi su izlozi prešarani sapunom. Nastojim se sjetiti što

se u njima prodavalo, nekada. Kozmetika? Nakit? Većina dućana, u
kojima se prodaju artikli za muškarce, još je otvorena; zatvorili su
samo one u kojima se prodavao toaletni pribor za žene.

Na uglu je dućan poznat kao Duševni svici. Ovakvih dućana ima
u svim gradskim središtima, u svim ekskluzivnim gradskim

naseljima, barem tako kažu. Zacijelo su vrlo unosni.