Page 164 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

26

Kad je ponovno došla noć Obreda, dva-tri tjedna poslije, osjetila
sam promjenu, nelagodu koje dotad nije bilo. Prije sam Obred
smatrala poslom, neugodnim poslom koji treba obaviti što prije, da

bude što brže gotov. Moraš se prekaliti, znala je reći moja majka,
prije ispita na koje nisam htjela ići, ili kupanja u hladnoj vodi. Tada

nisam posebno razmišljala o značenju njenih riječi, ali sam znala da
ima nekakve veze s kovinom, s tvrdoćom, i upravo bih to sada

htjela, htjela bih se prekaliti. Pretvarat ću se da me nema, da nisam
tjelesno prisutna.

To stanje odsutnosti, postojanja izvan tijela, vrijedilo je za
Zapovjednika, sada znam. Vjerojatno je razmišljao o drugim
stvarima cijelo vrijeme što ga je proveo sa mnom; s nama, jer je,

naravno i Serena Joy tih večeri bila prisutna. Možda je razmišljao o
tome što je toga dana radio, ili o igranju golfa ili o večeri. Zacijelo je

bio uglavnom nesvjestan spolnog čina, premda ga je ionako
obavljao površno, kao da se češe.

Međutim, te večeri, prve od početka te, tko zna kakve, nagodbe
između nas - ne znam kako bih je zapravo nazvala - osjetila sam stid

pred njim. Osjetila sam, prije svega, da me on doista gleda, i nije mi
se to svidjelo. Svjetla su bila upaljena, kao obično, jer je Serena Joy
uvijek izbjegavala sve što bi moglo stvoriti atmosferu romantike ili

erotike, ma kako neznatna bila: svjetlo nad glavom, prodorno
usprkos baldahinu. Kao da si na operacionom stolu, pod blještavim

svjetiljkama; kao na pozornici. Bila sam svjesna svojih dlakavih
nogu, neravnomjerno obraslih, jer sam ih nekada brijala; bila sam

svjesna i dlačica ispod pazuha, premda ih on, dakako, nije mogao
vidjeti. Osjećala sam se sirovom. Taj čin parenja, možda oplodnje,

koji mi možda ne bi trebao značiti više no što pčela znači cvijetu,
postao mi je prost, neugodna povreda doličnosti, koju prije nisam