Page 166 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

prema njoj.

Osim toga: sada imam vlast nad njom, nekakvu, iako ona to nije
znala. I uživala sam u njoj. Zašto bih glumila? Itekako sam uživala.
Doduše, Zapovjednik bi me bez po muke mogao odati,

pogledom, gestom, najmanja omaška mogla bi otkriti svakom
promatraču da nešto postoji među nama. To mu se gotovo i

dogodilo prilikom Obreda. Pružio je ruku kao da mi želi dotaknuti
lice; pomaknula sam glavu ustranu da ga opomenem, nadajući se

da Serena Joy nije ništa zamijetila, i on je povukao ruku, povukao
se u sebe, u svoje jednostrane misli.

Nemojte to ponovno učiniti, rekla sam mu sljedeći put kad smo
bili sami.
Što? upitao je.

Pokušavati me onako dodirnuti kad smo… kad je ona tamo.
Zar sam zaista? upitao je.

Zbog vas su me mogli premjestiti, rekla sam. U Kolonije. To
znate. Ili mi se moglo dogoditi nešto još gore. Mislila sam da bi na

javnom mjestu trebalo i dalje glumiti, kao da sam velika vaza ili
prozor: dio pozadine, beživotne ili prozirne.

Oprosti, rekao je. Nisam htio. Ali, smatram tu gestu…
Kakvom? upitala sam kad nije nastavio.
Nepristranom, rekao je.

Koliko vam je trebalo da to otkrijete? rekla sam. Već po načinu
na koji sam s njim razgovarala možete vidjeti da su se naši odnosi

promijenili.

* * *

Generacijama koje dolaze, govorila je Tetka Lydia, bit će mnogo
bolje. Žene će živjeti u slozi, sve u jednoj obitelji; vi ćete im biti kao
kćeri, a kad broj stanovnika ponovno počne rasti, nećemo vas više

premještati iz kuće u kuću, jer će vas biti dovoljno. Takvi uvjeti,
govorila je, mazno trepćući, pogoduju pravoj ljubavi. Žene

ujedinjene radi zajedničkog cilja! Pomažući jedna drugoj u