Page 21 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

se nada da joj se uopće neću imati prilike obraćati. Bila sam

razočarana. U tom trenutku htjela sam je preobraziti u stariju
sestru, majčinski lik, u nekoga tko će me razumjeti i zaštititi.
Supruga na mom prijašnjem rasporedu provodila je većinu

vremena u svojoj spavaćoj sobi; Marthe su govorile da pije.
Poželjela sam da ova bude drugačija. Htjela sam zamisliti kako bih

je vjerojatno voljela, u nekom drugom vremenu, na drugom mjestu,
u drugom životu. No, već sam uvidjela da je ne bih zavoljela, ni ona

mene.
Ugasila je cigaretu, nedopušenu, u maloj spiralno izrezbarenoj

pepeljari pokraj sebe na stoliću sa svjetiljkom. Učinila je to
odrešito, jednim udarom, jednim potiskom, ne otmjenim
kuckanjem kakvo vole mnoge Supruge.

A moj muž, rekla je, on je upravo ono što jest. Moj muž. Hoću
da to bude savršeno jasno. Sve dok nas smrt ne rastavi. I točka.

Da, gospođo, rekoh ponovno, zaboravljajući. Nekada su
djevojčice imale lutke koje su govorile kad biste povukli uzicu na

leđima; činilo mi se da mi je glas zvučao tako, jednolično, poput
glasa iz lutke. Vjerojatno je čeznula da me pljusne. Smiju nas

udariti, postoji presedan. Ali ne bilo kakvim predmetom. Samo
rukama.
To je jedna od stvari za koju smo se borile, rekla je

Zapovjednikova Supruga, i odjednom više nije gledala u mene, već
je spustila pogled na koščate ruke ukrašene dijamantima, pa sam

se sjetila gdje sam je već vidjela.
Prvi put na televiziji kad mi je bilo osam ili devet godina. Bilo je
to u doba dok se moja majka još izležavala, nedjeljom ujutro, a ja

bih ustala rano i uključila televizor u majčinoj radnoj sobi i brzo
birala kanal za kanalom tražeći crtiće. Kad ne bih našla ni jedan

crtić, gledala bih Biblijski sat, emisiju za djecu u kojoj su pričali
biblijske priče i pjevali duhovne pjesme. Jedna se žena zvala Serena

Joy. Bila je prvi sopran. Imala je pepeljastu kosu, ta sićušna ženica
prćasta nosa i golemih plavih očiju koje bi uprla u nebo dok je