Page 20 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Ispustila je nešto što bi se moglo nazvati smijehom, a zatim se

nakašljala. Tim gore za njega, rekla je. Ovo ti je drugi, ne?
Treći, gospođo, rekoh.
Ne služi ni tebi na čast, rekla je. Ponovno se nasmijala kašljući.

Možeš sjesti. Neka ti to ne pređe u naviku, ali ovaj put može.
Doista sam sjela, na rub stolice s krutim naslonom. Nisam htjela

pogledom pretraživati sobu, nisam htjela da me smatra
nepažljivom; stoga su mi se okvir kamina zdesna, zrcalo iznad njega

i kite cvijeća, gledajući ih ispod oka, činili kao sjene. Poslije ću imati
i više nego dovoljno vremena da ih dobro uočim.

Sada je njeno lice bilo u ravnini s mojim. Učinilo mi se da sam je
prepoznala, ili je na njoj bilo barem nečega što mi je bilo poznato.
Ispod koprene virilo joj je malo kose. Još je bila plava. Tada sam

pomislila da ju je možda obijelila, da se i boja za kosu može nabaviti
na crnoj burzi, ali sada znam da je doista plava. Obrve je očupala i

oblikovala u tanke lukove, pa je poprimila trajni izraz začuđenosti,
ili bijesa ili znatiželje, kao u zapanjena djeteta, ali ispod njih vjeđe

su se doimale umornima. Ali ne i njezine oči koje su bile izrazito
neprijateljske i plave poput neba obasjana jarkim ljetnim suncem,

poput plavetnila koje ti zaklanja vidike. Nos su joj zacijelo nekada
smatrali privlačnim, ali je sada bio premalen za njezino lice. Lice joj
nije bilo debelo, ali je bilo veliko. Dvije bore spuštale su se iz kuta

njezinih usta; između njih bila je brada, stisnuta poput šake.
Hoću da te što manje viđam, rekla je. Pretpostavljam da ni ti

mene ne želiš viđati.
Nisam odgovorila, jer bi to bilo uvredljivo, a ne proturječno.
Znam da nisi glupa, nastavila je. Uvukla je dim, pa ga ispuhala.

Pročitala sam tvoj dosje. Što se mene tiče, ovo je poslovna
transakcija. No, tko mi zada neprilike, uzvratit ću mu istom

mjerom. Shvaćaš?
Da, gospođo, rekoh.

Ne obraćaj mi se s gospođo, rekla je razdražljivo. Nisi Martha.
Nisam upitala kako bih je trebala zvati, jer sam razabrala kako