Page 175 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

28

Danas mi se ne drijema, još imam višak adrenalina. Sjedim na
klupici pokraj prozora i gledam kroz poluprozirne zavjese. Kao kroz
bijelu spavaćicu. Prozor je otvoren onoliko koliko je moguće, puše

povjetarac, topao od sunca, i bijela tkanina nadimlje mi se oko lica.
Izvana zacijelo izgledam poput kukuljice, duha, s ovako zastrtim

licem, vide se samo obrisi nosa, svezana usta, povez preko očiju.
Ali, volim taj osjećaj, meku tkaninu koja mi gladi kožu. Kao da sam

na oblaku.
Dali su mi mali ventilator koji pomaže na ovoj vlazi. Zvrći na

podu, u kutu, njegove su lopatice u rešetkastom kućištu. Da sam
Moira, znala bih kako da ga rastavim na komadiće oštrih bridova.
Nemam odvijača, ali da sam Moira, znala bih to učiniti i bez

odvijača. Ja nisam Moira.
Što bi mi rekla, za Zapovjednika, da je ovdje? Vjerojatno bi me

grdila. Grdila me i zbog Lukea, nekada. Točnije rečeno, zbog
činjenice da je oženjen. Rekla je da sam lovokradica, prijestupnica,

da kradem nešto što pripada drugoj ženi. Rekla sam da Luke nije ni
divljač ni komadić zemlje, da je ljudsko biće koje može samo

odlučivati. Rekla je da sam i suviše racionalna. Rekla sam da sam
zaljubljena. Rekla je da to nije isprika. Moira je uvijek bila logičnija
od mene.

Rekla sam joj da ona sama nema s time problema, otkako joj se
više sviđaju žene, i da, koliko sam mogla vidjeti, nema nikavih

obzira kad ih krade ili posuđuje kad god joj se svidi. Rekla je da je
to kod žena drugačije zbog ravnoteže snaga, pa je seks fer

transakcija. Rekla sam da je »fer transakcija« seksistička fraza,
pitala sam je misli li takvom postati i napomenula da je taj

argument ionako zastario. Rekla mi je da banaliziram problem i da
živim s glavom u pijesku, ako mislim da je zastario.