Page 176 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Sve smo to izrekle u mojoj kuhinji, uz kavu, sjedeći za

kuhinjskim stolom, onim dubokim, prodornim glasovima kojima
smo se služile u prepirkama kad smo tek prešle dvadesetu; navika
iz studentskih dana. Tada smo živjeli u derutnom stanu, u kući s

drvenom oplatom izvana, blizu rijeke, trokatnici s ruševnim
vanjskim stubištem na stražnjem dijelu zgrade. Stanovala sam na

drugom katu, pa sam i odozgo i odozdo bila izložena buci dvaju
nepoželjnih gramofona što su tutnjali do kasne noći. Studenti,

znala sam. Još sam radila na prvom poslu za malu plaću; radila sam
na kompjuteru u osiguravajućem društvu. Stoga hoteli, s Lukeom,

nisu za mene bili samo ljubav ili čak samo seks. Bili su i predah od
žohara, od neispravnih pipa, od otrcanog linoleuma, pa i od
vlastitih pokušaja da oživim taj stan lijepljenjem postera na zid i

vješanjem prizmi na prozore. Imala sam i biljaka, premda bi ih
uvijek napadao crveni pauk ili bi ugibale zato što ih nisam

zalijevala. Otišla bih s Lukeom i zanemarila ih.
Rekla sam da postoji više načina življenja s glavom u pijesku i da

se Moira ljuto vara ako misli da može stvoriti Utopiju zatvarajući se
u enklavu sa samim ženama. Muškarci neće sami od sebe nestati,

rekla sam. Ne može ih tek tako zanemariti.
To je kao da kažeš kako moraš izići i zaraziti se sifilisom samo
zato što on postoji, rekla je Moira.

Zoveš li Lukea socijalnom bolešću? rekla sam.
Moira se nasmijala. Baš ga seremo, rekla je. Govorimo kao

tvoja majka.
Tada smo se obje nasmijale, i kad je odlazila, čvrsto smo se
zagrlile kao obično. Prestale smo se grliti kad mi je rekla da je

lezbijka; ali, tada mi rekla da nisam njezin tip, uvjeravala me, pa
smo se opet grlile. Mogle smo se tući, svađati, svašta jedna drugoj

izgovoriti, ali se u biti ništa nije promijenilo. Ona je bila moja
najstarija prijateljica.

Ona jest moja najstarija prijateljica.

* * *