Page 178 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

kompjubanke.

Čini mi se da su upravo zato i uspjeli sve to odjednom postići,
zatekavši sve nespremne. Bilo bi mnogo teže da je novac bio još u
opticaju.

Bilo je to poslije katastrofe, kad su ubili predsjednika i
mitraljezima pokosili Kongres, i kad je vojska proglasila izvanredno

stanje. Tada su krivnju svalili na muslimanske fanatike.
Nemojte se uznemiravati, govorili su na televiziji. Sve je pod

kontrolom.
Bila sam preneražena. Kao i svi, to znam. Nisam mogla

vjerovati. Cijela je vlada nestala, u trenu. Kako su upali, kako se to
dogodilo?
Tada su suspendirali ustav. Privremeno, rekli su. Nije bilo čak

ni nereda na ulicama. Ljudi su uvečer ostajali kod kuće, gledali
televiziju, čekali nekakve upute. Nije bilo ni neprijatelja u kojega

biste mogli uprijeti prstom.
Samo pazi, rekla je Moira, preko telefona. Počelo je.

Što je počelo? rekla sam.
Samo čekaj, rekla je. Sve je ovo pripremljeno. Ti i ja naći ćemo

se pred zidom, baby. Citirala je izraz moje majke, ali nije joj bilo do
duhovitosti.

* * *

Neizvjesno mrtvilo potrajalo je tjednima, premda se nešto ipak
događalo. Cenzurirali su novine, neke su ukinuli, radi sigurnosti,

kako su rekli. Na cestama su se pojavile kontrolne barikade, počeli
su tražiti propusnice. Svi su to odobravali, jer je bilo očito da treba

dobro pripaziti. Govorili su da će se održati novi izbori, premda će
trebati vremena za pripremu. Bitno je, govorili su, nastaviti živjeti
kao obično.

Doduše, zatvorili su pornomarkete i glavnim trgom više nisu
kružili pokretni live-showovi i bagiji s prostitutkama. No, nije mi ih

bilo žao. Svima su nam se popeli na glavu.