Page 177 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 177

Poslije sam se odselila u bolji stan u kojemu sam živjela dvije
             godine koliko je Lukeu bilo potrebno da se oslobodi. Sama sam ga

             plaćala zahvaljujući novom poslu. U knjižnici, ne u velikoj sa Smrti i
             Pobjedom, već u manjoj.

                  Radila sam na prijenosu knjiga na kompjutorske diskove, radi
             smanjenja skladišnog prostora i amortizacijskih troškova, kako su
             govorili.  Zvale  smo  same  sebe  disk-džokejkama,  a  knjižnicu

             diskotekom. Nakon prijenosa trebale smo nositi knjige u stroj za
             sjeckanje papira, ali sam ih ja ponekad odnosila kući. Voljela sam ih

             držati u rukama i gledati. Luke je govorio da se ponašam kao pravi
             antikvar. To mu se sviđalo, i on je volio stare stvari.

                  Neobično  je  danas  razmišljati  o  kopu.  Kop.  Neobične  li  riječi.
             Klinac je opet zakopao nekakvu svinjariju u školi, govorili su nekad.

             Kopali su mu po prošlosti, sve dok ga nisu strpali iza brave, pisalo
             je  u  novinama.  Još  se  sjećam  vremena  kad  je  bilo  novina.  Ili,  za
             žene: nikamo ne izlaze, zakopale su se u kuću.

                  A Zakopane su u Poljskoj.
                  Toliko je žena radilo; danas je to teško zamisliti, ali tada ih je

             radilo na tisuće, na milijune. Svi su to smatrali normalnim. Danas je
             to  dio  prošlosti  kao  i  papirnati  novac.  Moja  je  majka  sačuvala

             nekoliko novčanica, zalijepila ih je u album sa starim fotografijama.
             Tada već više nije bio u opticaju, i nisi njime mogao ništa kupiti, tim

             komadima debljeg papira; bili su masni pod rukom, zelene boje, sa
             slikama  s  obje  strane,  nekakav  starac  s  perikom,  na  naličju
             piramida, a iznad nje natpis Bogu vjerujemo. Majka mi je govorila

             kako  su  na  blagajni  znali  stajati  šaljivi  natpisi:  Bogu  vjerujemo,
             ostali plaćaju u gotovom. Danas bi to bilo svetogrđe.

                  Morali  ste  ponijeti  te  komade  papira  kad  ste  odlazili  u
             kupovinu, ali kad je meni bilo devetdeset godina, većina ljudi već je

             plaćala  plastičnim  karticama.  Doduše,  ne  za  špeceraj,  to  je  došlo
             poslije.  Tako  primitivno,  čak  totemistički,  poput  plaćanja  kauri-

             puževima. Zacijelo sam i sama upotrebljavala tu vrstu novca, kratko
             vrijeme, prije no što su se sve uplate i isplate počele obavljati preko
   172   173   174   175   176   177   178   179   180   181   182