Page 179 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Krajnje je vrijeme da se nešto učini, rekla je prodavačica u

dućanu u kojem sam obično kupovala cigarete. Dućan je bio na
uglu, a prodavali su i novine i bombone. Žena je bila starija, sijeda;
generacija moje majke.

Jesu li ih samo zatvorili ili…? upitala sam.
Slegla je ramenima. Ne znam i baš me briga, rekla je. Možda su

ih samo nekamo preselili. Toga se ne možete potpuno riješiti, kao
što ne možete istrijebiti ni miševe, znate. Registrirala je moj

kompjubroj, gotovo ga i ne pogledavši: tada sam već bila stalna
mušterija. Ljudi su se žalili, rekla je.

Sljedećeg jutra, na putu u knjižnicu, navratila sam u isti dućan
po još jednu kutiju, jer sam ostala bez cigareta. Tih sam dana više
pušila zbog napetosti, mogli ste je osjetiti, poput podzemnog

brujanja, premda je sve izgledalo mirno. Svi su bili pomalo uzrujani.
Radio-stanice su emitirale sve više glazbe a sve manje riječi.

Sve se to događalo nakon što smo se vjenčali, činilo mi se da
smo u braku godinama; bile su joj tri-četiri godine i odlazila je u

vrtić.
Svi smo ustali kao i obično i doručkovali, zobene pahuljice s

grožđicama, sjećam se, i Luke ju je odvezao u vrtić, u kompletiću
koji sam joj kupila samo nekoliko tjedana prije, prugaste hlačice i
plava majica. U kojem je to mjesecu bilo? Mora da je bio rujan. Po

djecu je obično dolazio autobus, ali sam, ni sama ne znam zašto,
htjela da je Luke odveze. Nisam imala više povjerenja ni u školski

autobus. Djeca više nisu odlazila pješke u školu, jer ih je previše
nestajalo.
Kad sam ušla u dućan na uglu, poznate prodavačice više nije

bilo. Umjesto nje ugledala sam muškarca, mladića, nije mu moglo
biti više od dvadeset godina.

Je li bolesna? upitala sam pružajući mu karticu.
Tko? upitao je, čini mi se, agresivno.

Žena koja je obično ovdje, rekla sam.
Odakle bih znao, rekao je. Registrirao je moj broj, proučavajući