Page 180 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

svaku brojku, tipkajući jednim prstom. Očito je to radio prvi put.

Lupkala sam prstima po tezgi, nervozna zbog želje za cigaretom,
pitajući se je li mu ikad itko savjetovao kako da se riješi prišteva na
vratu. Dobro se sjećam kako je izgledao: visok, malo pogrbljen,

tamna, kratko podšišana kosa, smeđe oči, naizgled usredotočene u
točku nekoliko centimetara iza hrpta moga nosa, i ta akna.

Vjerojatno ga se dobro sjećam zbog onoga što mi je tada rekao.
Žao mi je, rekao je. Ovaj broj ne vrijedi.

Smiješno, rekla sam. Mora vrijediti, imam nekoliko tisuća na
računu. Dobila sam izvod prije samo dva dana. Pokušajte

ponovno.
Ne vrijedi, tvrdokorno je ponovio. Vidite li ono crveno svjetlo?
To znači da ne vrijedi.

Sigurno ste se zabunili, rekla sam. Pokušajte ponovno.
Slegnuo je ramenima i razdraženo se nasmiješio, ali je ipak

ponovno otipkao broj. Ovaj put promatrala sam mu prste,
provjeravala svaku brojku, kao i brojke koje su se pojavljivale na

ekranu. Bio je to nedvojbeno moj broj, ali se crveno svjetlo ponovno
upalilo.

Eto, rekao je i dalje se smiješeći, kao da se sjetio nekog vica što
ga je odlučio zadržati za sebe.
Telefonirat ću im iz ureda, rekla sam. Sistem je i prije znao

zatajiti, ali bi se problem obično riješio s nekoliko telefonskih
razgovora. Bila sam ipak ljuta, kao da su me nepravedno optužili za

nešto o čemu nisam imala ni pojma. Kao da sam ja pogriješila.
Samo ih nazovite, rekao je ravnodušno. Ostavila sam cigarete
na tezgi, jer ih nisam platila. Pretpostavljala sam da ću moći

posuditi nekoliko cigareta na poslu.
Zaista sam nazvala iz ureda, ali sam za odgovor dobila samo

snimljenu poruku. Linije su preopterećene, rekao mi je bezlični
glas. Molimo vas da nazovete kasnije.

Po svemu sudeći, linije su ostale preopterećene cijelo
prijepodne. Telefonirala sam još nekoliko puta, ali nisam imala