Page 182 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Samo ostavite strojeve, rekao je dok smo skupljale svoje stvari i

kretale jedna za drugom prema izlazu. Kao da smo ih mogle
ponijeti.
Sjatile smo se na stubištu ispred knjižnice. Nismo znale što

bismo jedna drugoj rekle. Budući da nijedna od nas nije znala što se
dogodilo, nismo ni mogle tko zna što reći. Pogledavale smo se i

čitale jedna drugoj na licima očaj i nekakav stid, kao da su nas
uhvatili na nedopuštenu djelu.

Skandal, rekla je jedna žena, ali neuvjerljivo. Zašto nam se
činilo da smo to zaslužile?

* * *

Kad sam se vratila kući, nisam našla nikoga. Luke je još bio na

poslu, a kći u vrtiću. Osjećala sam umor, užasan umor, ali čim sam
sjela, ponovno sam ustala, nisam se mogla smiriti. Lutala sam kroz
stan, od sobe do sobe. Sjećam se da sam dodirivala stvari, posve

nesvjesno, doticala ih prstima; stvari poput pržilice, posude sa
šećerom, pepeljare u dnevnoj sobi. Nakon nekog vremena podigla

sam mačku i nosila je okolo. Htjela sam da Luke dođe kući. Mislila
sam da bih nešto morala učiniti, nešto poduzeti, ali nisam znala što.
Ponovno sam telefonirala u banku, ali sam opet čula istu

snimljenu poruku. Natočila sam sebi čašu mlijeka - rekla sama sebi
da sam preživčana za još jednu kavu - pa sam otišla u dnevnu sobu,

sjela na sofu i stavila čašu mlijeka na stolić, pažljivo, ali nisam
popila ni gutljaja. Čvrsto sam držala mačku u naručju, pa sam

mogla osjetiti kako mi prede uz vrat.
Nakon nekog vremena telefonirala sam majci, ali nitko se nije

javio. Tada se već bila smirila i nije se više selila svakih nekoliko
godina; živjela je preko rijeke, u Bostonu. Pričekala sam još malo,
pa sam nazvala Moiru. Ni nje nije bilo, ali kad sam nazvala pola sata

kasnije, javila se. Između tih telefonskih poziva samo sam sjedila na
sofi. Razmišljala sam o hrani što sam je spremala kćeri za vrtić, o

tome da joj možda dajem previše sendviča s maslacem od kikirikija.