Page 184 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

ukinuti istovremeno kompjuračune i radna mjesta. Možeš li

zamisliti kako bi izgledali aerodromi da to nisu učinili? Oni ne
žele da se mi bilo kamo maknemo, u to se možeš kladiti.

* * *

Otišla sam po kćer u vrtić. Vozila sam i suviše pažljivo. Kad se
Luke vratio kući, sjedila sam za stolom u kuhinji. Ona je crtala

flomasterima za svojim stolićem u kutu; njene su slike ljepljivom
trakom bile pričvršćene na zid do hladnjaka.

Luke je kleknuo do mene i zagrlio me. Sve sam čuo, rekao je, na
radiju u automobilu dok sam se vozio kući. Ne brini, uvjeren sam

da je to privremeno.
Jesu li rekli zašto? upitala sam ga.

Nije mi odgovorio. Preživjet ćemo, rekao je grleći me.
Ne znaš kako se osjećam, rekla sam. Kao da mi je netko odrezao
noge. Nisam plakala. Nisam ga mogla ni zagrliti.

Nemoj si previše razbijati glavu zbog posla, rekao je, tješeći
me.

Pretpostavljam da ćeš ti sada dobiti sav moj novac, rekla sam.
A nisam ni mrtva. Htjela sam se našaliti, ali su mi vlastite riječi
zvučale sablasno.

No, no, rekao je. Još je klečao na podu. Znaš da ću se uvijek
brinuti za tebe.

Već se ponaša kao pokrovitelj, pomislila sam. A tebe već hvata
paranoja, pomislila sam zatim.

Znam, rekla sam. Volim te.
Poslije, kad smo je spremili u krevet, za večerom, malo sam se

smirila, ispričala sam mu što se poslije podne dogodilo. Opisala
sam mu kako je direktor ušao u sobu i izbezumljeno objavio
novosti. Bilo bi smiješno da nije bilo strašno, rekla sam. Mislila sam

da je pijan. Možda je i bio. I vojska je ondje bila.
A zatim sam se sjetila nečega što sam vidjela i na što tada nisam

obratila pažnju. To nije bila vojska kakvu sam poznavala. Bila je to