Page 24 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

sumnjivo; preplanula koža, vlažna na suncu, u maglici dima.

Uzdišem udišući.
On mi dobacuje pogled i zamjećuje da ga gledam. Ima lice poput
Francuza, mršavo, ćudljivo, sve same plohe i kutovi, s borama oko

usta kad se smiješi. Povlači posljednji dim, baca čik na kolni prilaz i
staje na njega. Počinje zviždati. Pa namigne.

Spuštam glavu i okrećem je tako da mi bijela krila sakriju lice i
nastavljam hodati. Upravo se izložio opasnosti, ali zbog čega? Što bi

bilo kad bih ga prijavila?
Možda je samo htio biti ljubazan. Možda je vidio moj pogled i

drugačije ga protumačio. Htjela sam zapravo cigaretu.
Možda je to bilo samo iskušavanje, da vidi što ću učiniti.
Možda je on Oko.

* * *

Otvaram glavnu vežu i zatvaram je za sobom gledajući dolje, ali

ne iza sebe. Pločnik je od crvene opeke. To je pejzaž na koji
usredotočujem pažnju, na polje pravokutnika, blago valovito na

mjestima ispod kojih se zemlja uleknula zbog smrzavice što se
ponavlja iz desetljeća u desetljeće. Boja opeke je stara, a ipak svježa
i izrazita. Paze na čistoću pločnika mnogo bolje nego prije.

Hodam do ugla i čekam. Nekada nisam podnosila čekanje. Služe
i one koje samo stoje i čekaju, govorila je Tetka Lydia. Utuvila nam

je to u glavu. Također je rekla: Sve nećete uspjeti. Neke od vas će
pasti na suho tlo ili na trnje. Neke od vas imaju plitko korijenje.

Na bradi je imala madež koji se dizao i spuštao dok je govorila.
Govorila je: Zamislite sebe kao sjemenje, i tada joj je glas bio laskav,

urotnički, poput glasova žena što su nekada učile djecu balet i
govorile: Ruke uvis; hajde da glumimo drveće.
Stojim na uglu glumeći drvo.

* * *

Lik, crven, s bijelim krilima oko lica, lik poput mojega,