Page 23 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

4

Hodam pošljunčanom stazom koja dijeli stražnji dio travnjaka
pravilno poput staze u kosi. Noćas je padala kiša; s obje strane
trava je mokra, zrak vlažan. Tu i tamo vide se gliste - dokaz

plodnosti zemlje - omamljene suncem, polumrtve; savitljive i
ružičaste, poput usana.

Otvaram bijela vrata od kolaca i nastavljam hodati duž prednjeg
dijela travnjaka prema glavnoj veži. Na kolnom prilazu jedan od

Čuvara dodijeljenih našem domaćinstvu pere automobil. To bi
moralo značiti da je Zapovjednik u zgradi, u svom stanu, pokraj

blagovaonice i još dalje od nje, i čini se da utom dijelu provodi
najviše vremena.
Automobil je vrlo skup, Vihor; bolji od Ognjenih kola, mnogo

bolji od čvrstog, praktičnog Behemota. Crn je, naravno, boje
prestiža ili mrtvačkih kola, dug i sjajan. Vozač ga gladi antilopom,

nježno. Barem se to nije promijenilo, način kojim muškarci miluju
dobre automobile.

Nosi uniformu Čuvara, ali je kapu obješenjački nakrivio i rukave
zasukao do lakta pokazujući podlaktice, preplanule i istočkane

tamnim dlakama. Cigaretu je zataknuo u kut usta, što znači da i on
ima nešto čime trguje na crnoj burzi.
Znam kako se taj čovjek zove: Nick. Znam, jer sam čula kako

Rita i Cora razgovaraju o njemu, a jednom sam čula Zapovjednika
kad mu se obratio: Nick, neću trebati automobil.

Živi ovdje, u domaćinstvu, iznad garaže. Nizak status: nisu mu
dodijelili ženu, ni jednu jedinu. Ne kotira: ima neku, manu, nema

vezu. No, ponaša se kao da to ne zna ili ne mari za to. Preležeran je,
nije dovoljno servilan. Možda je glup, ali ne vjerujem. Nešto smrdi,

kako su znali govoriti; ili, njušim nešto sumnjivo. Ne znam gdje da
ga svrstam. Protiv volje razmišljam na što mi smrdi. Ni na što