Page 190 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

»Odmakla si« kaže. Slutim da vara kako bi mi polaskao, oraspoložio

me. Ali, zašto? Ne znam. Što može dobiti takvim ugađanjem?
Nešto, zacijelo, može.
Naslanja se, spaja vrške prstiju, gesta koja mi je sada već

poznata. Izgradili smo repertoar takvih gesta, takvih prisnosti.
Gleda me, ne nesklono, ali radoznalo, kao da sam zagonetka koju

treba riješiti.
»Što bi večeras htjela čitati?« pita. I to se već udomaćilo. Dosad

sam već pregledala časopis Mademoiselle, stari broj Esquirea iz
osamdesetih godina, jedan Ms., časopis koji se, nejasno se sjećam,

motao po raznim stanovima moje majke dok sam rasla, te jedan
Reader’s Digest. Ima čak romana. Pročitala sam jednog Raymonda
Chandlera, a sada sam na polovici Dickensovih »Teških vremena«.

U takvim prigodama čitam brzo, pohlepno, gutam, nastojeći strpati
u glavu što više prije idućeg dugog razdoblja gladovanja. Kad bi se

radilo o jelu, onda bih to nazvala proždrljivošću pregladnjele; da je
u pitanju seks, onda bi to bila brza ševa, stojećki, negdje u skrovitoj

uličici.
Dok čitam, Zapovjednik sjedi i promatra bez riječi, ali ne skida

pogled s mene. Njegov je pogled osebujan seksualni čin, osjećam da
me skida pogledom. Rado bih da mi okrene leđa, prošeta sobom,
nešto i sam čita. Tada bih se možda opustila, pa ne bih tako žurila.

Ovo moje zabranjeno čitanje, ovakvo kakvo jest, podsjeća na
nekakvu predstavu.

»Mislim da bih radije razgovarala« kažem. I sama se čudim
svojim riječima.
On se ponovno smješka. Ne izgleda iznenađen. Možda je to i

očekivao, ili nešto slično. »Ma nemoj?« kaže. »O čemu bi
razgovarala?«

Oklijevam. »O čemu god. Pa, o vama, na primjer.«
»O meni?« i dalje se smješka. »Ah, o meni se nema što mnogo

reći. Ja sam posve običan čovjek.«
Lažnost njegova odgovora, pa čak i lažnost izraza običan čovjek