Page 187 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

mirisom cvijeća, sočne vegetacije, peluda što ga vjetar raznosi u

pregrštima, poput mrijesta ostrige u moru. Sve to rasipno parenje.
On se proteže na suncu, osjećam treptanje mišića što mu poput
valića prolaze tijelom, poput mačke kad savija leđa uluk. Ima na

sebi košulju, i gole mu ruke besramno strše iz zasukanih rukava.
Gdje li prestaje preplanulost? Nisam s njim razgovarala od one

noći, od one nestvarne slike, kao u snu, u dnevnoj sobi obasjanoj
mjesečinom. On je samo moja zastava, moj semafor. Govor tijelom.

Upravo sada kapa mu je nakrivljena. Znači, pozvana sam.
Što dobiva za to, za ulogu paža? Kako se osjeća u toj dvoličnoj

ulozi Zapovjednikova svodnika? Gadi li mu se to, ili pobuđuje u
njemu još veću želju prema meni, za mnom? Zato što ne zna što se
zapravo događa ondje, među knjigama. Tko zna, možda nekakve

nastranosti. Možda Zapovjednik i ja premazujemo jedno drugo
tintom, pa je onda ližemo, ili vodimo ljubav na naslazi zabranjene

štampe. Pa, tu i ne bi toliko pogriješio.
No, uvjerena sam da i on ima od toga koristi. Svatko nešto

dobiva, ovako ili onako. Još cigareta? Više slobode, za razliku od
običnih smrtnika? U svakom slučaju, što može dokazati? Radi se o

njegovoj riječi protiv Zapovjednikove, ako sam ne želi prijeći u
napad. Udarac nogom, razvaljivanje vrata i što sam vam rekao?
Uhvaćeni na djelu, kako grešno slažu riječi. Brzo, pokajte se svojih

riječi.
Možda samo uživa što zna jednu tajnu. Da me nečim može

usositi, kako su nekad govorili. Takvom moći možeš se koristiti
samo jedanput.
Rado bih imala bolje mišljenje o njemu.

* * *

Te noći, nakon što sam izgubila posao, Luke je htio da vodimo

ljubav. Zašto ja nisam htjela? Već me i očaj trebao natjerati. No, bila
sam još sva obamrla. Jedva sam osjećala njegove ruke na sebi.

Što ti je? upitao me je.