Page 186 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

gurnuti ruku kroz staklo a da se ne porežeš, rekla je. Proklete

svinje.
Proklete krvopije, rekla je jedna od njezinih prijateljica.
Protivničku stranu nazivale su krvopijama, jer su nosile

transparente s natpisom Neka iskrvare. Radilo se, znači, ipak o
neredima što su ih izazvale protivnice i pobornice pobačaja.

Pošla sam spavati, da im se maknem s puta. Govorile su previše
i preglasno. Mene su zanemarile, pa sam bila uvrijeđena. Na svoju

majku i njezine bučne prijateljice. Nisam shvaćala zašto se tako
odijeva, u kombinezon, kao da je mlada, ni zašto toliko psuje.

Baš si prava čistunka, govorila bi mi glasom koje je sve u svemu
odavao zadovoljstvo. Sviđalo joj se što je neobuzdanija od mene,
buntovnija. Mladi su uvijek takvi čistunci.

Znam da se djelomice nisam s njom slagala i zbog njene
površnosti, šablone. No, htjela sam i da mi pruži sređeniji život,

život s manje improvizacija i seljakanja.
Bila si željeno dijete, kunem ti se, govorila bi u drugim

trenucima, čeznutljivo razgledajući albume s mojim slikama;
albumi su obilovali mojim slikama iz najranijeg djetinjstva, ali je

fotografija bilo sve manje kako sam bivala starija, kao da je
stanovništvo mojih dvojnica pokosila pošast. Govorila bi o tome s
nekakvom tugom, kao da sam ispala drugačije no što je ona

očekivala. Nijedna majka nikada potpuno ne odgovara predodžbi
što ga dijete stvara o njoj, a mislim da je tako i u obrnutom slučaju.

No, usprkos svemu, nismo baš tako loše živjele jedna uz drugu,
uglavnom smo se dobro slagale.
Kad bi barem bila ovdje, da joj mogu reći kako sam to napokon

shvatila.

* * *

Netko je izišao iz kuće. Čujem udaljen zvuk zatvaranja vrata,
negdje postrance, korake na stazi. Nick. Sada ga vidim; zakoračio je

sa staze na travnjak da udahne vlažni zrak što odiše teškim