Page 189 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

29

Sjedim u Zapovjednikovu uredu, s druge strane pisaćeg stola,
na mjestu klijenta, kao da sam u banci i pregovaram o pozamašnom
zajmu. No, osim moje prisutnosti na tom mjestu, između nas je bilo

malo drugih formalnosti. Više ne sjedim ukočena vrata, ravnih leđa,
disciplinirano primaknutih stopala, gledajući netremice ispred sebe

kao pri vojničkom pozdravu. Tijelo mi više nije napeto; dapače,
ugodno je opušteno. Skinula sam crvene cipele, noge podvinula

ispod sebe na stolici, okružena podvrnutom crvenom suknjom, kao
nekada uz logorsku vatru kad smo išli na izlete. Kad bi u kaminu

gorjela vatra, njezino bi svjetlo titralo na politiranim površinama i
treperilo toplim sjajem na puti. Rado zamišljam to svjetlo vatre.
Zapovjednik je danas strahovito ležeran. Bez sakoa, laktovi na

stolu. Samo mu još treba čačkalica u kutu usana pa da bude kao lik
na reklami za seosku demokraciju, kao na bakrorezu, okrnjenom, iz

neke stare spaljene knjige.
Kvadratići na ploči preda mnom počinju se ispunjavati:

uspješno igram pretposljednju igru ove noći. Zer, slažem pogodnu
riječ s jednim samoglasnikom, koja počinje slovom Z.

»Postoji li ta riječ?« kaže Zapovjednik.
»Mogli bismo provjeriti u rječniku« kažem. »Arhaična je.«
»Vjerujem da je« kaže. Smiješi se. Zapovjednik voli kad se

ističem, pokazujem inteligenciju, poput pažljiva kućnog psića što
ćuli uši i jedva čeka da pokaže što zna. Njegovo mi odobravanje

prija poput tople kupke, u njemu ne osjećam nimalo onog
animoziteta što sam ga nekada osjećala u muškaraca, katkada čak u

Lukea. On mi u mislima ne kaže beštijo. Zapravo, on se ponaša
očinski. Uživa u pomisli da se zabavljam; a ja se doista zabavljam,

itekako.
Džepnim računalom vješto izračunava konačni rezultat.