Page 185 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

neka druga vojska.

* * *

Bilo je, dakako, protestnih demonstracija, s mnogo žena i malo

muškaraca. Manje no što biste pomislili. Ljudi su se vjerojatno
bojali. A kad se pročulo da će policija ili vojska, ili kako su se već
zvali, otvoriti vatru čim se demonstranti okupe, demonstracije su

prestale. Podmetnute su bombe u nekoliko objekata, u poštanske
zgrade, stanice podzemne željeznice. No nitko, zapravo, nije znao

tko ih podmeće. Možda vojska da opravda premetačine,
kompjutorske i one druge, od kuće do kuće.

Nisam sudjelovala ni u kakvim demonstracijama. Luke je rekao
da bi to bilo uzaludno, a morala sam razmišljati i o njima, o svojoj

obitelji, o njemu i njoj. Doista sam razmišljala o svojoj obitelji.
Počela sam se više baviti kućanstvom, kuhanjem. Nastojala sam
obuzdati suze za vrijeme zajedničkih obroka. Već bih se tada

neočekivano rasplakala, sjedeći pokraj prozora u spavaćoj sobi i
zureći van. Nisam poznavala mnogo susjeda, i kad bismo se sreli na

ulici, pazili smo da ne razgovaramo, i samo smo razmjenjivali
uobičajene pozdrave. Nitko nije htio da ga prijave zbog nelojalnosti.

* * *

Sjećajući se toga, sjećam se i majke, godinama prije toga. Bilo mi
je valjda četrnaest-petnaest godina, u dobi kad je djevojčicama

najneugodnije pred majkama. Sjećam se kad se jednom vratila u
jedan od naših mnogobrojnih stanova sa skupinom drugih žena, iz

kruga prijateljica koje su se neprekidno mijenjale. Toga su dana bile
na protestnom maršu; u doba žestokih demonstracija zbog

pornografije, ili možda zbog pobačaja, više se točno ne sjećam, bile
su vrlo složne. Tada je bilo mnogo podmetanja bombi: letjele su u

zrak klinike za pobačaje, prodavaonice za prodaju videovrpca, bilo
je teško pratiti sve događaje.
Majka je imala masnicu na licu, kapala joj je krv. Ne možeš