Page 25 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

neodrediva žena u crvenom koja nosi košaru, prilazi mi pločnikom

od opeke. Stiže do mene, pa piljimo jedna drugoj u lice, pogled nam
klizi bijelim tunelima tkanine što nas okružuje. Ona je prava
»Blagoslovljen budi plod,« kaže ona obraćajući mi se

propisanim pozdravom.
»Gospodin podario« uzvraćam propisanim govorom. Okrećemo

se i zajedno hodamo mimo velikih kuća prema središtu grada.
Tamo smijemo ići samo po dvije. To je, navodno, zbog zaštite,

premda je taj razlog besmislen: već smo dobro zaštićene. Zapravo,
ona je moja špijunka, a ja njezina. Ako jedna zastrani na

svakodnevnoj šetnji, druga će biti odgovorna.
Ta je žena moja partnerica već dva tjedna. Ne znam što se
dogodilo s prijašnjom. Određenog dana jednostavno se nije

pojavila, a ova ju je zamijenila. O tome se ne postavljaju pitanja, jer
odgovori obično nisu oni odgovori koje biste željeli čuti. U svakom

slučaju, odgovora ne bi ni bilo.
Ova je malo punašnija od mene. Oči su joj smeđe. Zovu je

Olenova, i to je sve što znam o njoj. Hoda smjerno, pognute glave, s
rukama u crvenim rukavicama, prekrštenima sprijeda, korača

sitnim koracima poput dresirane svinje na stražnjim nogama. Na
tim šetnjama nije nikada progovorila ni riječi osim strogo
službenih; doduše, nisam ni ja. Možda je prava, vjerna sljedbenica,

Sluškinja ne samo po imenu. Ne mogu se izlagati opasnosti.
»Rat dobro napreduje, čujem« kaže ona.

»Hvala budi« odgovaram.
»Poslat će nam lijepo vrijeme.«
»Primam ga s radošću.«

»Potukli su još pobunjenika, od jučer.«
»Hvala budi« kažem. Ne pitam je odakle zna.

»A koje pobunjenike?«
»Baptiste. Imali su uporište u gorju Blue Hills. Istjerali su ih

dimom.«
»Hvala budi.« Katkada poželim da već jednom zašuti i pusti me