Page 216 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Ne mislim na seks, kaže. Seks je bio dio problema, nisi se uopće

morao truditi. Svatko ga je mogao jednostavno kupiti. Nisu imali
za što raditi, nisu se imali za što boriti. Imamo statističke podatke
iz tog doba. Znaš li na što su se najviše tužili? Na emotivnu

nesposobnost. Muškarci su počeli zazirati i od seksa. Počeli su
zazirali od braka.

A sad su emotivno sposobni? pitam.
Jesu, kaže, gledajući me. Jesu. Ustaje, obilazi pisaći stol i prilazi

stolici na kojoj sjedim. Stavlja ruke na moja ramena, odostraga. Ne
mogu ga vidjeti.

Volio bih znati što misliš, čujem njegov glas, s leđa.
Ne mislim mnogo, kažem nehajno. On želi prisnost, a ja mu je
ne mogu pružiti.

Čemu da mislim, nije li tako? kažem. Nije važno što mislim.
Što je i jedini razlog da mi može ispričati neke stvari.

Hajde, kaže, pritišćući me lagano rukama. Zanima me tvoje
mišljenje. Dovoljno si inteligentna, moraš imati mišljenje.

O čemu? pitam.
O tome što smo učinili, kaže. Kako je sve ispalo.

Sva sam se ukočila. Nastojim isprazniti mozak. Razmišljam o
nebu, o noći kad nema mjeseca. Nemam mišljenja, kažem.
On uzdiše, opušta ruke, ali ih ostavlja na mojim ramenima.

Dobro zna što mislim.
Ne možeš nešto postići a da nešto ne žrtvuješ, kaže on. Mislili

smo da možemo postići bolje.
Bolje? kažem slabim glasom. Kako može misliti da je ovo bolje?
Bolje nikada ne znači bolje za svakoga, kaže. Uvijek znači i

gore, za nekoga.

* * *

Ležim pružena, nada mnom vlažan zrak poput poklopca. Poput
zemlje. Kad bi barem bilo kiše. Ili, još bolje, olujne grmljavine, crnih

oblaka, bljeskanja munje, zvuka koji para uši. Moglo bi nestati