Page 218 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

33

Kasno poslijepodne, nebo je mutno, sunčevo je svjetlo difuzno,
ali pritišće, posvuda je, poput brončane prašine. Polako hodam s
Glenovom po pločniku; naš par, ispred nas drugi par, prekoputa

treći. Zacijelo izdaleka izgledamo lijepo, slikovito, poput
nizozemskih mljekarica na grubim vunenim tapetama, poput police

pune keramičih soljenki u obliku likova u starinskoj nošnji, poput
flotile labudova ili nečega što se ponavlja, s kakvim-takvim šarmom

i bez varijacija. Što prija očima, Očima, jer njima je ta predstava i
namijenjena. Odlazimo na Vjerovaganciju da pokažemo kako smo

poslušne i pobožne.
Nijednog maslačka na vidiku, na travnjacima nijedne suvišne
travčice. Čeznem za jednim, samo jednim, kičastim, drskim i

nehajnim, upornim i trajno žutim poput sunca. Vedrim i
priprostim, što blista za sve podjednako. Pravili smo prstenje od

njih, i krune i ogrlice, mrlje od gorka mlijeka na našim prstima. Ili
bih ga držala pod njezinom bradom: mirišući ih, nos bi joj se posuo

peludom. Nisu li to možda bile zlatice? Da nije sve prešlo u sjeme?
Vidim je kako trči livadom, tom istom livadom što mi se pruža

ispred očiju, kad su joj bile dvije-tri godine, mašući njime kao
prskalicom, čarobnom bijelom vatricom, a zrak se punio sićušnim
padobranima. Puhni, i znat će koliko je sati. Sve to vrijeme,

otpuhano ljetnim povjetarcem. A s tratinčica smo trgali latice, voli
me - ne voli me.

* * *

Svrstavamo se u kolonu radi obrade na kontrolnoj rampi, stojeći

tu dvije po dvije poput učenica iz internata koje su otišle na šetnju i
predugo se zadržale. Predugo, godinama i godinama, pa je sve
obraslo, noge, trupovi, haljine - sve. Kao začarano. Kao u bajci u