Page 212 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

32

Rita sjedi za kuhinjskim stolom. Ispred nje je staklena zdjela u
kojoj plutaju kockice leda. U njoj poskakuju rotkvice pretvorene u
cvijeće, tulipane i ruže. Na dasci ispred nje ima ih još, vješto ih

ljušti i izrezuje krupnim rukama. Ostatak njezina tijela je
nepomičan, pa i lice. Kao da ih izvodi u snu, te trikove nožem. Na

bijeloj emajliranoj površini je hrpa rotkvica, opranih ali
neobrezanih. Mala astečka srca.

Gotovo i ne diže glavu dok ulazim. »Sve si dobila, ha« kaže samo
to dok vadim paketiće iz košare da bi ih ona pregledala.

»Mogu li dobiti šibice?« pitam je. Pred njenim namrgođenim,
bešćutnim licem osjećam se, začudo, poput djeteta koje nešto
moljaka, nametljivog i cmizdravog.

»Šibice?« kaže. »Što će ti šibice?«
»Rekla je da smijem dobiti jednu« kažem, ne želeći joj priznati

da imam cigaretu.
»Tko je rekao?« Nastavlja rezuckati rotkvice, ne mijenjajući

ritam. »Što će ti šibice? Spalit ćeš kuću.«
»Možeš je pitati ako želiš« kažem. »Na travnjaku je.«

Rita koluta očima gleda u strop, kao da se želi nijemo
posavjetovati s nekakvim božanstvom. Zatim uzdiše, s mukom se
diše i razmetljivo briše ruke o pregaču, kako bi mi pokazala koliko

joj nevolje zadajem. Prilazi ormariću iznad sudopera, ne žuri joj se,
pronalazi svežanj ključeva u džepu, otključava vrata ormarića.

»Ljeti ih ondje držim« kaže, kao da govori samoj sebi. »Nema
potrebe da se loži vatra kad je ovakvo vrijeme.« Sjećam se kako je u

travnju Cora ložila vatru u dnevnoj sobi i u blagovaonici za hladnijih
dana.

Šibice su drvene, u kartonskoj kutiji s kliznim poklopcem; za
takvima sam nekada žudjela, jer sam od njih pravila ladice za lutke.