Page 220 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

ipak pune. Vjerojatno to smatraju nekakvom zabavom, priredbom

ili cirkusom.
Određeni broj Supruga već sjedi u najljepšem vezenom
plavetnilu. Osjećamo njihove poglede ne sebi dok prolazimo u

crvenim haljinama, dvije po dvije, suprotnom stranom. Gledaju
nas, ocjenjuju, šapuću o nama; osjećamo to, poput mravaca na

goloj koži.
Ovdje nema stolica. Naše je područje kordonirano svilenkastim,

pletenim, grimiznim užetom, kakve su nekada imali u kinima da
kanaliziraju kretanje posjetilaca. Uže nas odjeljuje, obilježava, čuva

druge od zaraze, a nama tvori koral ili tor; ulazimo u taj prostor,
svrstavamo se u redove, u tome smo se dobro izvježbale, pa se
spuštamo na koljena, na betonski pod.

»Svrstaj se straga« mrmlja Glenova pokraj mene. »Tada
možemo bolje razgovarati.« Dok klečimo, malo pognutih glava,

odasvud čujem šuštanje, poput zujanja kukaca u visokoj suhoj
travi: veo šaputanja. Ovo je jedno od onih mjesta gdje možemo

slobodnije razmijeniti novosti, slati ih od jedne do druge. Teško im
je izdvojiti bilo koju od nas ili čuti o čemu se govori. Osim toga,

nerado bi prekinuli obred, pogotovu pred televizijskim kamerama.
Glenova me gura laktom u rebra da mi na nešto skrene pažnju,
dižem pogled, polako, potajno. S mjesta gdje klečimo imamo dobar

pogled na ulaz u dvorište u koje neprekidno naviru ljudi. Vjerojatno
me upozorila na Janine, jer je upravo vidim, u paru s jednom

novom ženom, ne onom prijašnjom; ne prepoznajem je. Janine je,
znači, premještena, u novo domaćinstvo, na novi raspored. Još je
rano za to; da se nešto nije poremetilo s njezinim mlijekom? To bi

mogao biti jedini razlog za premještaj, ako nije bilo svađe zbog
djeteta; takve su svađe češće no što bi čovjek pomislio. Možda ga se

nije htjela odreći. Loše izgleda. Usprkos crvenoj haljini, vidim da je
vrlo mršava, gotovo kost i koža, a lice joj više ne zrači trudničkim

sjajem. Blijedo je i izmoždeno, kao da je netko isisao svu krv iz
njega.