Page 219 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 219

koju bih rado povjerovala. Ali, umjesto toga, provjeravaju nas dok

             prolazimo, po dvije, pa nastavljamo hodati.
                  Poslije  nekog  vremena  skrećemo  desno,  prolazimo  pokraj
             Ljiljana  i  spuštamo  se  prema  rijeci.  Kad  bih  barem  mogla  otići

             daleko,  na  prostrane  obale,  na  kojima  smo  se  nekada  sunčali,
             nadsvođene mostovima. Kad bih krenula duž rijeke nizvodno, duž

             vijugave  obale,  stigla  bih  do  mora;  ali,  što  bih  ondje  radila?
             Skupljala žkoljke, pružila se na kamenje zamrljano naftom.

                  Ipak  se  ne  spuštamo  prema  rijeci,  pa  nećemo  vidjeti  male
             kupole  na  zgradama,  bijele  s  plavim  i  zlatnim  ukrasima,  kakve  li

             djevičanske  vedrine.  Ulazimo  u  moderniju  zgradu,  iznad  vrata
             razapet         je      golemi         transparent            -      DANAS            ŽENSKA
             VJEROVAGANCIJA.  Transparent  prekriva  prijašnji  naziv  zgrade,

             nazvane  po  jednom  pokojnom  predsjedniku  koga  je  netko  ubio.
             Ispod teksta u crvenom ispisan je tekst manjim slovima, u crnom, a

             s  obje  strane  su  obrisi  krilata  oka:  Bog  je  prirodno  bogatstvo.  S
             jedne i druge strane ulaza stoje neizbježni Čuvari, dva para, ukupno

             četiri,  s  rukama  na  bokovima,  očiju  uprtih  ispred  sebe.  Izgledaju
             poput  lutaka  u  izlogu,  uredno  počešljani,  izglačanih  uniformi  i

             mladih  kamenih  lica.  Danas  ovdje  nema  bubuljičavih.  Svakome  o
             ramenu  visi  automat  u  pripravnosti  zbog  bilo  kakvih  opasnih  ili
             subverzivnih  zločina  koje  bismo,  po  njihovu  mišljenju,  mogle

             izvršiti u zgradi.
                  Vjerovagancija  bi  se  trebala  održati  u  natkritom  dvorištu,

             jajolikom prostoru, s prozorom na krovu. Današnja Vjerovagancija
             nije organizirana za cijeli grad, jer bi je inače održali na ragbijaškom
             stadionu; ova je samo za okrug. Sklopive drvene stolice postavljene

             su  u  redovima  s  desne  strane,  za  Supruge  i  kćeri  visokih
             funkcionara,  ili  oficira,  ionako  se  baš  ne  razlikuju.  Galerije,  s

             betonskom  ogradom,  namijenjene  su  ženama  nižeg  ranga,
             Marthama,  Ekonosuprugama  u  haljinama  s  višebojnim  prugama.

             Prisustvovanje Vjerovagancijama nije za njih obavezno, osobito ako
             su na dužnosti ili imaju malu djecu, ali se, po svemu sudeći, galerije
   214   215   216   217   218   219   220   221   222   223   224