Page 214 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Ali, godi mi i ta pomisao.

Idem hodnikom, gdje da to obavim? U kupaonici, puštajući
vodu da pročistim zrak, u spavaćoj sobi, sipljivo ispuhujući dim
kroz otvoren prozor? Tko će me uhvatiti pri tome? Tko zna?

Čak dok se ovako unaprijed naslađujem i dok mi od očekivanja
cure sline, razmišljam o nečem drugom.

Ne moram popušiti tu cigaretu.
Mogla bih je zgnječiti, baciti u zahod, povući vodu. Ili bih je

mogla pojesti i tako se drogirati, i to može djelovati, malo pomalo,
sačuvati ostatak.

Tako bih mogla sačuvati šibicu. Mogla bih napraviti rupicu, u
madracu, brižljivo je uvući unutra. Takvu tanku stvar nitko ne bi
zamijetio. Bila bi ondje, noću, poda mnom dok sam u krevetu. I

spavam na njoj.
Mogla bih spaliti kuću. Lijepe li pomisli, ježim se.

Bijeg, brz i pogibeljan.

* * *

Ležim na krevetu, pretvarajući se da drijemam.

* * *

Sinoć me Zapovjednik promatrao, skupljenih prstiju, kako
sjedim utrljavajući žuljeviti losion u ruke. Čudno, pomišljala sam da
ga zamolim cigaretu, ali sam se predomislila. Dobro znam da ne

smijem tražiti previše odjednom. Ne želim da misli kako ga
iskorištavam. Također ga ne želim prekidati.

Sinoć je pio. Viski sa sodom. Počeo je piti u mojoj prisutnosti,
kako bi se opustio poslije naporna dana, kaže. Kao da mi hoće

natuknuti da je pod pritiskom. Doduše, meni ga nikad ne nudi, a ja
ga i ne molim: oboje znamo čemu služi moje tijelo. Kad ga na

odlasku ljubim, kao da mi to nešto znači, dah mu odiše alkoholom,
a ja ga udišem poput dima. Moram priznati da uživam u tome, u toj
sitnoj raskalašenosti.