Page 217 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

struje. Tada bih mogla sići u kuhinju, reći da se bojim, sjesti s

Ritom i Corom za kuhinjski stol, one bi mi dopustile strah, jer se i
one boje, pa bi me pustile u kuhinju. Gorjele bi svijeće, gledale
bismo jedna drugu i gledale kako nam se lica čas pojavljuju čas

nestaju pri drhtavu plamenu, u bijelim bljeskovima isprekidana
svjetla što prodire kroz prozor. O Bože, rekla bi Cora. O Bože, spasi

nas.
Poslije bi se zrak raščistio, rasvijetlio.

Gledam u strop, u krug sadrena cvijeća. Nacrtaj kružnicu, uđi u
krug, i on će te zaštititi. Iz središta se spuštao luster, a s lustera je

visjela usukana traka poderane plahte. Ondje se ljuljala, posve
lagano, poput njihala, onako kako se njišu djeca, držeći se rukama
za granu. Tada je bila na sigurnom, potpuno zaštićena, već kad je

Cora otvorila vrata. Katkada mi se čini da je još ovdje, sa mnom.
Osjećam se kao u grobu.