Page 211 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

»Sliku« kaže, kao da mu nudi nešto čime se časte djeca,

sladoled, posjet zoološkom vrtu. Ponovno dižem glavu i gledam je,
zbunjena.
»Njezinu« kaže. »Sliku tvoje djevojčice. Ali, samo možda.«

Znači, ona zna kamo su je odveli, gdje je drže. Cijelo je vrijeme
to znala. Nešto me guši. Kurva, što mi nije rekla, obavijestila me,

rekla mi bilo što. Ili makar samo natuknula. Od drveta je, ili željeza,
ne može to sebi ni zamisliti. No, ne smijem to reći, ne smijem gubiti

iz vida ni takav nagovještaj. Ne smijem se odreći te nade. Ne
smijem govoriti.

Ona se začudo smiješi, čak koketno; još se naziru tragovi njezine
nekadašnje televizijsko-manekenske zavodljivosti, svjetlucaju joj
poput statičkog elektriciteta na licu. »Prevruće je, bogamu, za ovo,

nije li tako?« kaže. Uzima vunu s mojih ruku na kojima sam je
držala cijelo vrijeme. Zatim uzima cigaretu, kojom se poigravala, pa

mi je malo nespretno gura u ruku, zatvarajući mi prste oko nje.
»Pronađi šibice« kaže. »U kuhinji su, može ih zatražiti od Rite. Kaži

joj da sam ti ja rekla. Dajem ti samo tu jednu« dodaje vragolasto.
»Ne želimo vam upropastiti zdravlje!«