Page 222 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Jednog jutra, dok smo se oblačile, opazila sam da je Janine još u

svojoj bijeloj pamučnoj spavaćici. Samo je sjedila na rubu kreveta.
Pogledala sam prema dvostrukim vratima gimnastičke dvorane,
gdje je obično stajala Tetka, da vidim da li je nešto zamijetila, ali

Tetke nije bilo. Tada su nam već ukazivale više povjerenja; ponekad
bi nas ostavljale bez nadzora u učionici, pa i u restoranu, po

nekoliko minuta. Vjerojatno se izvukla da popuši cigaretu ili popije
kavu.

Pogledaj, rekla sam Almi čiji je krevet bio do mojega.
Alma je pogledala Janine, a tada smo joj obje prišle. Obuci se,

Janine, rekla je Alma, prišavši joj s leđa. Nije nam do dodatnih
molitvi zbog tebe. Ali, Janine se nije pomakla.
Dotad nam se priključila i Moira. Bilo je to prije no što je drugi

put pobjegla. Još je šepala, jer su joj dobro udesili stopala. Obišla je
krevet kako bi vidjela Janinino lice.

Dođite, rekla je Almi i meni. Počele su prilaziti i ostale, pa se oko
kreveta sakupila grupica žena. Vratite se, rekla im je Moira.

Nemojte praviti nikakvu predstavu, što ako ona uđe?
Gledala sam Janine. Oči su joj bile otvorene, ali me nije uopće

vidjela. Bile su okrugle, širom otvorene, a zubi iskešeni od ukočena
smiješka. Nešto je šaptala sama sebi, kroz smiješak, kroz zube.
Morala sam se posve sagnuti da je čujem.

Zdravo, rekla je, ali ne meni. Zovem se Janine. Ja sam danas
vaša službenica. Mogu li vam donijeti kave, za početak?

Isuse, rekla je Moira pokraj mene.
Pazi što govoriš, rekla je Alma.
Moira je zgrabila Janine za ramena i protresla je. Prekini,

Janine, rekla je grubo. I ne spominji tu riječ.
Janine se smiješila. Baš je lijep dan, rekla je.

Moira ju je pljusnula, dvaput, po lijevom i desnom obrazu. Vrati
se u stvarnost, rekla je. Da si se odmah vratila! Ne smiješ ondje

ostati, više nisi ondje. Sve je prošlo.
Smiješak joj je zamro. Prinijela je ruku obrazu. Zašto si me