Page 224 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 224

34





                  Prostor  za  sjedenje  u  dvorištu  sada  je  ispunjen;  šuškamo  i
             čekamo. Napokon se pojavljuje Zapovjednik zadužen za današnju
             službu.  Proćelav  je,  plećat  i  nalikuje  na  ostarjela  ragbijaškog

             trenera. U uniformi je, u strogoj crnini, s oznakama čina i nizom
             odlikovanja. Teško je oteti se dojmu što ga on ostavlja, ali ja ipak

             pokušavam:  nastojim  ga  zamisliti  u  krevetu  s  njegovom  ženom  i
             Sluškinjom, kako je oplođuje kao mutav, kao losos, pretvarajući se

             da uopće u tome ne uživa. Kad je Bog rekao »plodite se i množite«,
             je li imao na umu ovoga čovjeka?

                  Zapovjednik  ulazi  stepenicama  na  podij,  prekriven  crvenom
             tkaninom na kojoj je izvezeno veliko oko s bijelim krilima. Prelazi
             prostor pogledom, i naši tihi glasovi zamiru. Ne mora čak ni podići

             ruke. Glas mu zatim ulazi u mikrofon i izlazi kroz zvučnike, lišen
             dubljih tonova, pa je oštar i metalan, kao da se ne stvara u njegovim

             ustima,  u  njegovu  tijelu,  već  u  samim  zvučnicima.  Glas  mu  je
             prodoran poput sirene.

                  »Danas je dan zahvalnosti« počinje »dan slave.«
                  Isključujem se za vrijeme govora o pobjedi i žrtvovanju. Slijedi

             duga molitva, o nedostojnima, pa hvalospjev: »Gileadu ćeš uteći.«
                  »Gilead  će  te  utući«  zvala  ga  je  Moira.  A  sada  dolazi  glavna
             atrakcija.  Ulazi  dvadeset  Anđela,  tek  pristiglih  s  bojišta,  tek

             odlikovanih, u pratnji počasne straže, stupaju jedan-dva jedan-dva
             i svrstavaju se u središnjem otvorenom prostoru. Mirno, na mjestu

             voljno. Prilazi im čedno dvadeset kćeri pod velom, u bijelom, pod
             ruku s majkama. Danas majke, ne očevi, predaju kćeri i sređuju sve

             oko vjenčanja. Brakovi su, naravno, dogovoreni. Te djevojke nisu
             smjele  godinama  biti  nasamu  s  muškarcima;  otkako  sve  tako

             živimo.
                  Sjećaju  li  se  još  možda  bilo  kakvih  pojedinosti  iz  onoga  doba,
   219   220   221   222   223   224   225   226   227   228   229