Page 224 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 224
34
Prostor za sjedenje u dvorištu sada je ispunjen; šuškamo i
čekamo. Napokon se pojavljuje Zapovjednik zadužen za današnju
službu. Proćelav je, plećat i nalikuje na ostarjela ragbijaškog
trenera. U uniformi je, u strogoj crnini, s oznakama čina i nizom
odlikovanja. Teško je oteti se dojmu što ga on ostavlja, ali ja ipak
pokušavam: nastojim ga zamisliti u krevetu s njegovom ženom i
Sluškinjom, kako je oplođuje kao mutav, kao losos, pretvarajući se
da uopće u tome ne uživa. Kad je Bog rekao »plodite se i množite«,
je li imao na umu ovoga čovjeka?
Zapovjednik ulazi stepenicama na podij, prekriven crvenom
tkaninom na kojoj je izvezeno veliko oko s bijelim krilima. Prelazi
prostor pogledom, i naši tihi glasovi zamiru. Ne mora čak ni podići
ruke. Glas mu zatim ulazi u mikrofon i izlazi kroz zvučnike, lišen
dubljih tonova, pa je oštar i metalan, kao da se ne stvara u njegovim
ustima, u njegovu tijelu, već u samim zvučnicima. Glas mu je
prodoran poput sirene.
»Danas je dan zahvalnosti« počinje »dan slave.«
Isključujem se za vrijeme govora o pobjedi i žrtvovanju. Slijedi
duga molitva, o nedostojnima, pa hvalospjev: »Gileadu ćeš uteći.«
»Gilead će te utući« zvala ga je Moira. A sada dolazi glavna
atrakcija. Ulazi dvadeset Anđela, tek pristiglih s bojišta, tek
odlikovanih, u pratnji počasne straže, stupaju jedan-dva jedan-dva
i svrstavaju se u središnjem otvorenom prostoru. Mirno, na mjestu
voljno. Prilazi im čedno dvadeset kćeri pod velom, u bijelom, pod
ruku s majkama. Danas majke, ne očevi, predaju kćeri i sređuju sve
oko vjenčanja. Brakovi su, naravno, dogovoreni. Te djevojke nisu
smjele godinama biti nasamu s muškarcima; otkako sve tako
živimo.
Sjećaju li se još možda bilo kakvih pojedinosti iz onoga doba,