Page 225 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

igranja bejzbola, u trapericama i tenisicama, vožnji na biciklu?

Čitanja knjiga, bez nadzora? Premda nekima od njih nije više od
četrnaest godina - treba ih uključiti što prije, takva je službena
politika, svaki je trenutak dragocjen - ipak će se sjećati. Sjećat će

se i one poslije njih, tri ili četiri ili pet godina; ali nakon toga neće.
Uvijek će biti u bijelom, u skupinama; uvijek ćutljive.

* * *

Dali smo im više nego što smo im oduzeli, rekao je Zapovjednik.

Sjeti se svih njihovih nekadašnjih muka. Zar se ne sjećaš samačkih
barova, ponižavajućih namještenih sastanaka u srednjoj školi?

Tržišta mesa. Zar se ne sjećaš užasna jaza između onih koje su
lako mogle doći muškarca i onih koje nisu? Neke su bile očajne,

gladovale da omršave, ili pumpale prsa silikonom, dale si rezati
nosove. Sjeti se ljudske bijede.
Mahnuo je rukom prema hrpi starih časopisa. Neprekidno su se

tužile. Problemi ovdje, problemi ondje. Sjeti se oglasa u rubrici
Dopisivanje ili ženidba i udaja: Inteligentna privlačna žena, 35…

Na taj način sve su trebale dobiti muškarca, nijedna ne bi ostala
prikraćena. A zatim, ako su se ipak uspjele udati, mogle su ostati s
djetetom, dvoje djece, mužu bi moglo dosaditi, pa bi se izgubio,

ispario, a one bi morale pribjeći socijalnoj pomoći. Ili ne bi nestao,
pa bi je tukao. Ili, ako su radile, morale su voditi djecu u vrtić ili ih

povjeravati grubim, primitivnim ženama, i plaćati to same od
svoje mizerne plaće. Novac je bio jedino mjerilo vrijednosti, za sve,

nitko ih nije poštivao kao majke. Nije stoga čudno što mi se sve to
zgadilo. Ovako su zaštićene, mogu na miru odigrati svoju

biološku ulogu. S potpunom podrškom. Reci mi nešto. Ti si
pametna osoba, htio bih čuti što ti misliš. Što smo zanemarili?
Ljubav, rekla sam.

Ljubav? rekao je Zapovjednik. Kakvu ljubav?
Zaljubljivanje, rekla sam. Zapovjednik me pogledao svojim

iskrenim dječačkim pogledom.