Page 228 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Nešto nije u redu, draga? sjećam se starog vica.

Sve je u redu. Zašto?
Pomakla si se.
Samo se nemojte micati.

* * *

Težimo, kaže Tetka Lydia, za duhom drugarstva među

ženama. Sve se moramo međusobno pomagati.
Drugarstvo, sranje, kaže Moira kroz rupu u zahodu. Tetki

Lydiji je seks udario u glavu, kako su nekada govorili. Za koliko se
kladiš da je natjerala Janine na koljena? Što misliš, čime se sve

bave u toj svojoj kancelariji? Kladim se da je Janine svu energiju
potrošila na toj sasušenoj staroj presahloj…

Moira! kažem.
Što Moira? šapće. Znaš da si i sama to pomislila.
Nema smisla tako razgovarati, kažem, premda osjećam poriv

za cerekanjem. No, tada sam još smatrala da bismo trebale
nastojati sačuvati nešto nalik na dostojanstvo, ili se barem

pretvarati.
Oduvijek si bila takva cmizdravica, kaže Moira, premda
srdačno. Kako to samo godi. Godi.

Ima pravo, sada to znam, dok klečim na ovom nedvojbeno
tvrdom podu slušajući kako se nastavlja jednolični obred. Ima

nečeg snažnog u šaptanju opscenosti o moćnicima. Ima nečeg
divnog u tome, nečeg zločestog, nečeg tajanstvenog, zabranjenog,

uzbudljivog. Poput nekakve čarolije. Spušta ih na zemlju, svodi na
zajednički nazivnik, a tada im se lakše može suprotstaviti. Na zidu

jednog odjeljka u zahodu netko je načrčkao: Tetka Lydia liže. Kao
da sam ugledala pobunjeničku zastavu na vrhu brda. Bodrila me je
već i sama pomisao da Tetka Lydia čini takve stvari.

Stoga i sada zamišljam, među tim Anđelima i njihovim
beživotnim bijelim nevjestama, zahuktalo stenjanje i znojenje,

dodire vlažna krzna; ili, još bolje, bijedno i uzaludno gnjavljenje,