Page 230 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

35

Moram ispuniti prostor, u pretoplom zraku svoje sobe, kao i
vrijeme; prostorno-vremenski slijed između ovdje i sada te ondje i
onda, prekinut večerom. Dolaskom poslužavnika što ga nose

stubama kao za invalida. Invalida, nekoga tko nije validan. Bez
validnog pasoša. Bez prava na izlaz.

* * *

Upravo se to dogodilo, onoga dana kad smo pokušali prijeći

granicu, s našim novim pasošima prema kojima mi nismo bili ono
što jesmo: prema kojima se Luke, na primjer, nije nikada razveo, pa

smo stoga bili zakoniti, prema zakonu.
Čovjek je ušao u zgradu s našim pasošima pošto smo mu

objasnili da idemo na izlet i pošto je bacio pogled u automobil i
vidio našu kći kako spava, okruženu svojim zoološkim vrtom
otrcanih životinja. Luke me je potapšao po ruci i izišao iz auta, kao

da hoće protegnuti noge, pa stao promatrati čovjeka kroz prozor
zgrade pogranične policije. Ja sam ostala u automobilu. Zapalila

sam cigaretu da se smirim i duboko uvukla dim pa ga ispuhala,
glumeći opuštenost. Gledala sam dvojicu vojnika u neobičnim

uniformama na koje smo se već počeli privikavati; samo su stajali
pokraj brklje s crnim i žutim prugama. Jedan je promatrao jato

ptica, galebova, kako uzlijeću i kruže i slijeću na ogradu mosta iza
zgrade. Promatrajući njega, promatrala sam i njih. Sve je bilo
uobičajene boje, samo izrazitije.

Bit će sve u redu, rekla sam, molila se u sebi. O, daj nam. Daj
nam da prijeđemo, daj nam da prijeđemo. Pusti nas samo danas, i

učinit ću sve. Tko zna da li je to itko čuo i da li ga je to imalo
zanimalo.
A tada se Luke vratio u automobil, prebrzo, upalio ga i krenuo