Page 28 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

i ukazala mu se, ukazala im se, pri nestalnu svjetlu fenjera? O tome

zacijelo ponekad razmišljaju dok beskrajno dugo stoje do rampe,
pokraj koje ne prolazi nitko osim Zapovjednika Vjernika u dugim,
gotovo bešumnim crnim automobilima ili njihovih plavih Supruga i

kćeri pod bijelim koprenama prilikom dužnog odlaska na
Spašavanja ili na Vjerovagancije, ili njihovih zdepastih zelenih

Marthi, ili tu i tamo Rodomobila, ili njihovih crvenih Sluškinja,
pješice. Ili ponekog crnog kombija s bijelim krilatim Okom,

naslikanim s obje strane. Prozori kombija su u tamnom tonu, a
muškarci na prednjim sjedalima imaju tamne naočale: dvostruko

zamračenje.
Kombiji su, dakako, tiši od ostalih vozila. Kad prolaze,
odvraćamo pogled. Ako iznutra prodiru glasovi, trudimo se da ih ne

čujemo. Ničije srce nije savršeno.
Kad crni kombiji stignu na kontrolnu stanicu, mahnu im da

prođu bez zaustavljanja. Čuvari se ne žele izlagati opasnosti
pregledavanja, pretraživanja, sumnji u autoritet. Što god o njemu

mislili.
Ako uopće misle; ne možete to razabrati gledajući ih.

No, vjerojatnije je da ne misle o odjeći odbačenoj na travnjak.
Ako i pomisle na poljubac, onda se zacijelo odmah sjete uključenih
reflektora, puščane paljbe. Umjesto toga misle na obavljanje svojih

dužnosti i unapređenje u Anđele, na mogućnost dobivanja
ženidbene dozvole, a zatim, ako postanu dovoljno moćni i dočekaju

potrebne godine, na dodjelu vlastite Sluškinje.

* * *

Brkati nam otvara vratašca za pješake i odstupa, staje podalje
mi prolazimo. Dok se udaljavamo, znam da nas promatraju, ta
dvojica kojima još nije dopušteno dotaknuti ženu. Dotiču nas zato

očima, pa malo zamahnem kukovima i osjećam kako se duga crvena
suknja talasa oko mene. Osjećam se kao da pokazujem nekome

dugi nos s druge strane ograde ili dražim psa košću držeći je daleko