Page 27 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Ni slučajno, rekla je Rita. Sve je promišljeno.

Čula sam udaranje posuđem, lupanje lonaca u sudoperu.
E pa, netko će ipak dvaput promisliti prije no što digne u zrak
ovu kuću, rekla je Cora.

Svejedno, rekla je Rita. Bila je zaista marljiva. To je ružna smrt.
Znam i za goru, rekla je Cora. Barem je bila brza.

Tako ti kažeš, rekla je Rita. Ja bih radije da imam više vremena
prije toga. Da sredim stvari.

* * *

Dva nam mlada Čuvara salutiraju dižući tri prsta na rubove

kapa. Takvi su znakovi određeni za nas. Moraju nam iskazivati
poštovanje zbog prirode naše službe.

Vadimo propusnice iz džepova s patentnim zatvaračem na
našim širokim rukavima, i oni ih pregledavaju i udaraju žigove.
Jedan od njih ulazi u desni bunker da uvede naše brojeve u

kompjukontrolu.
Vraćajući mi propusnicu, onaj s brkovima u boji breskvina

cvijeta saginje glavu nastojeći mi pogledati u lice. Dižem malo glavu
da mu pomognem, i on vidi moje oči i ja njegove i on se zacrveni.
Lice mu je dugo i tužno, poput ovčjeg, ali s velikim, izrazitim očima

psa, španijela, ne terijera. Put mu je blijeda i izgleda bolesno nježna
poput kože pod krastom. Bez obzira na to, razmišljam o tome da

stavim ruku na njega, na to nezaštićeno lice. On je taj koji skreće
pogled.

To je događaj, malo prkošenje pravilima, tako sitno da ga ne
možete otkriti, ali takvi trenuci su nagrade koje sebi priuštim,

poput slatkiša što sam ih kao dijete zgrtala u stražnjem dijelu
ladice. Takvi trenuci su mogućnosti, poput tračka svjetla kroz
pukotinu.

Što bi bilo da sam naišla noću kad je sam na dužnosti – premda
mu takvu samoću ne bi nikada dopustili – i omogućila mu da zaviri

ispod mojih bijelih krila? Što bi bilo kad bih skinula svoj crveni plašt