Page 237 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

sam pomišljala na steznik.

Pitam se gdje ga je pronašao. Mislila sam da su sve takve
odjevne predmete uništili. Sjećam se da sam to gledala na televiziji,
na insertima snimljenima u nizu gradova. U New Vorku su to zvali

Manhattanskim čišćenjem. Na Times Squareu su gorjele lomače,
oko njih su pjevale gomile, žene su zahvalno dizale ruke uvis kad bi

opazile da ih kamere snimaju, kreposni mladići ukočena lica bacali
su stvari u plamen, hrpe svile i najlona i imitacija krzna,

svijetlozelene, crvene, ljubičaste; crni atlas, zlatni lame, svjetlucavo
srebro; bikini-gaćice, prozirni grudnjaci s našivenim ružičastim

satenskim srcima za pokrivanje bradavica. A proizvođači i uvoznici i
prodavači klečali su na koljenima, javno se kajući, sa stožastim
papirnatim šeširima nalik na magareće uši, s crvenim natpisom

SRAMOTA.
Neki su predmeti ipak morali preživjeti spaljivanje, nisu se

valjda domogli svega. Zacijelo ih se dokopao kao što se dokopao i
časopisa, ne na pošten način: smrdi mi na crnu burzu. Steznik nije

ni nov, već je nošen, tkanina je pod pazuhom zgužvana i malo
umrljana od znoja neke druge žene.

»Morao sam napamet odrediti veličinu« kaže. »Nadam se da će
ti pristajati.«
»Očekujete li od mene da to stavim na sebe?« pitam. Znam da

mi glas zvuči čistunski, da održava negodovanje. Doduše, ima nečeg
privlačnog u toj zamisli. Nisam nikada nosila ništa slično ovome,

nešto tako blještavo, kao u kazalištu, jer taj je predmet nedvojbeno
kazališni kostim ili rekvizit nekadašnjeg barskog programa; nisam
dospjela dalje od dvodjelnog kupaćeg kostima i prslučića s

Mačkama, ukrašenih svijetloružičastom čipkom, koji mi je kupio
Luke. Ova me stvar ipak mami, osjećam se kao djevojčica koja se

sprema obući majčinu haljinu. Osim toga, toliko je prkosna, takva
pljuska Tetkama, toliko grešna, slobodna. Kao i sve ostalo, sloboda

je relativna.
»Pa…« kažem, obuzdavajući želju. Htjela bih da pomisli kako