Page 234 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

izbjeglice prelazim na životne navike i običaje koje sam napustila ili

morala napustiti, i sve mi se čini tako neobičnim, odavde, i svime
sam toliko ospjednuta. Poput »bijelog« Rusa što pije čaj u Parizu,
izgubljenog u dvadesetom stoljeću, vraćam se u prošlost, nastojim

se ponovno dokopati onih dalekih staza; obuzima me
sentimentalnost, gubim se. Jecam. Jer to je jecanje, a ne plač.

Sjedim na ovoj stolici i cijedim se kao spužva.
Eto. Još čekanja. Očekujem: u očekivanju…, kako je nekada

pisalo u izlozima trgovina trudničkom odjećom. Čekaju i one na
željezničkoj stanici. Čekanje obuhvaća i mjesto gdje god ono bilo. Za

mene je to ova soba. Ja sam ovdje praznina između zgrada. Između
drugih ljudi.

* * *

Netko kuca na vrata. Cora, s poslužavnikom.
Ali, nije Cora. »Donijela sam ti je« kaže Serena Joy.

Podižem glavu i ogledam se, ustajem i prilazim joj. Drži je u ruci,
polaroidnu fotografiju, četvrtastu i sjajnu. Znači, još proizvode

takve kamere. Zacijelo još postoje i obiteljski albumi, sa slikama
djece; ali bez Sluškinja. Za buduću povijest, ove vrste, bit ćemo
nevidljive. Zato će djeca biti u njima, kako bi ih Supruge mogle

gledati, u dnevnoj sobi, dolje, grickajući slatkiše i čekajući Rađanje.
»Mogu ti je ostaviti samo minutu« kaže Serena Joy tihim i

zavjereničkim glasom. »Moram je vratiti prije no što ustanove da je
nestala.«

Fotografiju joj je zacijelo nabavila jedna od Marthi. Znači,
postoji i mreža Marthi, i one zacijelo imaju koristi od toga. Zgodna

informacija.
Uzimam je od nje, okrećem je na pravu stranu. Je li to ona, je li
tako izgleda? Zlato moje.

Tako je visoka, drugačija. Smješka se, u bijeloj haljini, kao nekad
za prvu pričest. Zar je vrijeme tako proletjelo?

Vrijeme nije stalo. Preplavilo me, otplavilo, kao da sam samo