Page 232 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

nevjerojatno. Bog je ljubav, govorili su nekada, ali mi smo to

obrnule, i ljubav je, kao raj, bila uvijek nadohvat ruke. Što nam je
bilo teže ljubiti muškarca pokraj sebe, više smo vjerovale u Ljubav,
apstraktnu i posvemašnju. Čekale smo, uvijek, inkarnaciju.

Utjelovljenje.
Ponekad bi se i ostvarilo, barem privremeno. Takva ljubav dođe

i prođe i poslije je gotovo zaboravljaš, kao bol. Pogledaš ga, jednoga
dana, i pomisliš, ljubila sam te, u prošlom vremenu, i ispunja te

osjećaj čuđenja, jer si se upustila u nešto tako nevjerojatno i
neizvjesno i glupo; također si znala zašto su tvoje prijateljice

izbjegavale otvoreno razgovarati o tome, prije.
Danas me tješi sjećanje na sve to.
A ponekad, čak onda dok si još ljubila, još padala, probudila bi

se usred noći, mjesečina je prodirala kroz prozor na njegovo usnulo
lice, pa bi sjene u dupljama njegovih očiju bile još tamnije, još

dublje nego danju i razmišljala bi što li radi kad je sam ili s drugim
muškarcima. Tko zna što priča ili kamo odlazi? Tko zna kakav

zapravo jest? Ispod te svakodnevnosti.
U takvim trenucima vjerojatno si razmišljala: A što ako me ne

voli?
Ili se sjećala reporta a što si ih čitala, u novinama, o ženama -
često su to bile žene, ali ponekad i muškarci, ili djeca, to je bilo

najgore - pronađenima u jarcima ili šumama ili hladnjacima u
napuštenim podstanarskim sobama, odjevenima ili golima, s

tragovima seksualnog nasilja ili bez njih; u svakom slučaju,
mrtvima. Bilo je mjesta gdje nisi htjela šetati, mjera opreza što si ih
poduzimala zaključavajući vrata i prozore, navlačeći zavjese,

ostavljajući upaljeno svjetlo. Sve si te radnje obavljala kao da se
moliš; u nadi da će te spasiti. Uglavnom su te i spašavale. Nešto te

u svakom slučaju spašavalo: zato što si još bila živa.
Ali, sve je to vrijedilo samo noću, i nije imalo nikakve veze s

muškarcem kojega si voljela, barem danju. Htjela si da s tim
muškarcem bude sve kako treba, trudila si se. Trudila si se također