Page 235 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

žena od pijeska, koju je nepažljivo dijete ostavilo preblizu vode. Ja

za nju ne postojim. Ja sam sada samo sjena, daleko iza glatke sjajne
površine ove fotografije. Sjena sjene, kako to već biva s mrtvim
majkama. Vidim joj to u očima: mene nema.

Ali, ona postoji, u svojoj bijeloj haljini. Raste i živi. Nije li to
dobro? Blagoslov?

Ipak, ne mogu izdržati pomisao da sam tako izbrisana. Bilo bi
bolje da mi nije ništa donijela.

* * *

Sjedim za stolićem, jedem viljuškom žgance. Daju mi viljušku i

žlicu, ali nikada nož. Dobivam već izrezano meso, kao da nemam
ruku ili zubi. Naprotiv, imam jedno i drugo. Zato mi i ne daju nož.