Page 29 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 29
izvan njegova dosega, i stidim se sebe što to činim, jer ti muškarci
nisu ni za što krivi, premladi su.
Zatim ustanovim da se uopće ne stidim. Uživam u moći; u moći
pasje kosti, pasivnoj ali ipak prisutnoj. Nadam se da će im se
dignuti gledajući nas, pa će se morati potajno trljati o obojenu
rampu. Patit će, poslije, noću, u svojim strogo kontroliranim
krevetima. Oni su sami sebi jedini odušak, a to je svetogrđe. Nema
više ilustriranih časopisa, nema više filmova, nema više
nadomjestaka; samo ja i moja stalna pratilja što se udaljavamo od
dva muškarca pokraj kontrolne rampe, koji stoje u stavu mirno i
promatraju naše likove kako odmiču.
